Danas živimo drukčije nego u vrijeme pojave prvih epidemija u povijesti, počevši od malih boginja, kuge ili kolere, uz razvijenije mjere higijene, dostupnost čiste vode i sanitarnih čvorova, a istodobno je stanovništvo zemlje ne samo daleko brojnije, nego i puno više povezano. U vrijeme pandemije i epidemije brojni su stanovnici svijeta u strahu, zapravo često čak u panici. I pojedini vjernici pomišljaju da Bog kažnjava čovjeka, a ne prihvaćaju da je Bog ljubav i da nikada ne kažnjava čovjeka. Isto tako, u povijesti čovječanstva kroz epidemije i pandemije neprestano su očitavani Božji znakovi, a čovjek ih je prepoznavao, često i zaboravljao. Povjesničarka znanosti prof. dr. Tatjana Buklijaš sa Sveučilišta u Aucklandu na Novom Zelandu napisala je brojne znanstvene radove o povijesti epidemija i pandemija koje su pogađale čovječanstvo. Ona je znanstvenica koja je prošla prestižna sveučilišta, održala je brojna predavanja o epidemijama, a prati aktualna zbivanja.
PROF. DR. BUKLIJAŠ: Odrasla sam u Zagrebu, gdje sam i završila Medicinski fakultet. Imala sam namjeru specijalizirati neurologiju ili internu medicinu, no posao znanstvenoga novaka na Odsjeku za povijest medicinskih znanosti pri HAZU-u koji je trebao biti privremen pretvorio se u trajnu karijeru nakon magistarskoga pa doktorskoga studija na Zavodu za povijest i filozofiju znanosti Sveučilišta u Cambridgeu.
U Cambridgeu sam upoznala svoga supruga, Novozelanđanina, tada na poslijediplomskom studiju matematike, i s njim sam došla u Auckland, gdje živim i radim od 2008. Provela sam više od desetljeća na Institutu »Liggins«, biomedicinskoj ustanovi koja se bavi proučavanjem ljudskoga ranoga razvoja i koja okuplja znanstvenike profila od društvenih znanosti do genetičara i pedijatara. Od prošle godine pridružila sam se novomu istraživačkomu Centru za informirane/obaviještene budućnosti (Centre for Informed Futures) gdje sa skupinom kolega različitih struka, s područja računalstva, prirodnih i društvenih znanosti te humanistike, istražujemo različita pitanja koja se tiču novozelandskoga društva u 21. stoljeću. Također predajem na Medicinskom fakultetu te na Faculty of Science, koji je otprilike ekvivalent PMF-a. Imam dvoje djece, osnovnoškolce Maru i Marka.
PROF. DR. BUKLIJAŠ: Iako su znanstvenici odavno predviđali da će se nova pandemija neizbježno pojaviti i iako je epidemijski potencijal virusa iz korona-porodice bio jasan najmanje od epidemije SARS-a 2003. godine, ipak nas je pandemija virusa SARS-CoV-2, kako mu je službeno ime, donekle zatekla. Moram priznati da je i mene iznenadilo brzo širenje te učinak na cijeli svijet, iako sam počela pratiti vijesti iz Kine već početkom siječnja kada je časopis »Nature« počeo javljati o novom virusu u pokrajini Hubei koji je izazivao mnogo teže simptome nego »obični« koronavirusi, koji su uzročnici obične prehlade. Nalazimo se u krizi kakvu još prije nekoliko mjeseci nismo mogli ni zamisliti. Hrvatska se nalazi u sličnoj situaciji kao i sve druge zemlje svijeta. Koliko mogu vidjeti izvana, način na koji su Vlada i hrvatsko društvo odgovorili na pandemiju primjeren je i sličan drugim društvima koja vrjednuju svoje stanovništvo i žele ga zaštititi. Epidemiološke su mjere vrlo striktne i teške, no dok se prvotni val ne obuzda i novi slučajevi ne svedu na mali broj, to je jedini način zaustavljanja epidemije. Nakon toga će se restrikcije moći popustiti i prijeći na druge načine epidemiološke kontrole, dakle šire testiranje, praćenje kontakata određenih slučajeva.
PROF. DR. BUKLIJAŠ: Zarazne bolesti i epidemije normalan su dio ljudske povijesti. Mikrobi neprestano evoluiraju. Gdje god postoji blizak kontakt između ljudi i životinja postoji i šansa prelaska virusa ili bakterije na novoga domaćina. Pri prelasku je taj zarazni čimbenik gotovo uvijek opasniji nego što će kasnije postati jer s vremenom se obično bolje adaptira na domaćina i prestaje izazivati teške forme bolesti. Premda danas živimo drukčije nego u vrijeme pojave prvih epidemija, počevši od malih boginja, kuge ili kolere, uz razvijenije mjere higijene, dostupnost čiste vode i sanitarnih čvorova, ipak je stanovništvo zemlje ne samo daleko brojnije, nego i puno više povezano. Nove zarazne bolesti u prošlosti su se sigurno često pojavljivale, no kako su ljudske zajednice bile malene i nepovezane, velika je šansa bila da se zaraza jednostavno zaustavi u toj zajednici, bilo zato što su svi članovi umrli ili su stekli imunitet. Kuga bi vjerojatno ostala uz Kaspijsko jezero, gdje je postojala kao endemijska bolest, da se ono nije nalazilo blizu trgovačkih putova između Istoka i Zapada pa se tako i proširila točno tim putom, prvo prema Kini tridesetih, potom prema zapadu četrdesetih godina 14. stoljeća. Kolera, koja je izazvala više pandemijskih valova u 19. stoljeću, bila je pak endemična u Indiji i vjerojatno bi i ostala tamo da Indija nije postala dijelom Britanskoga Carstva – i počela se širiti s britanskim vojnim trupama.
Te ranije epidemije i pandemije obično su se širile polako, tempom koji je odgovarao tempu prijevoznih sredstava odgovarajućega razdoblja. Kugi su trebale godine i desetljeća da dosegne Europu. Kolera je putovala brodom, no svejedno su joj trebali mjeseci. U 21. stoljeću pandemije se šire na razdaljine od više tisuća kilometara u dan-dva. Ne samo da zračni put postoji, nego je posebice posljednjih desetljeća postao vrlo pristupačan širokim masama. Ubrojimo u to i činjenicu da je Kina od zemlje odvojene od ostatka svijeta, kakva je bila dobar dio druge polovice 20. stoljeća, postala glavnim centrom svjetske industrijske proizvodnje, uključenim u stalni tok ljudi i robe. Kad to sve zbrojimo, vidimo da su postojali svi preduvjeti da se zaraza proširi ne samo posvuda, nego i brzo.
Na neki je način prirodno da ljudi ovakav izvanredan fenomen žele objasniti novim tehnologijama koje ne razumiju i koje se možda čine zastrašujuće, pa se tako pandemija bolesti covid-19 objašnjava i GMO hranom, a posebice najnovijom generacijom tehnologije bežične komunikacije 5G. Ta su objašnjenja, kako sam rekla, na neki način prihvatljivija ljudskomu razumu, no vjerodostojnije je ono objašnjenje koje se zasniva na većoj vjerojatnosti pojave i širenja zaraze. No korelacija (suodnos) dvaju fenomena nije isto što i kauzalitet/uzročnost. Nema nikakvih bioloških ili drugih mehanizama kojima bismo mogli povezati GMO ili 5G s novim koronavirusom. U prošlim stoljećima i desetljećima ljudi su povezivali nove bolesti s uvođenjem telefona i televizora. Danas bi nam takva objašnjenja bila smiješna, no zapravo se ne razlikuju od »teorija zavjere« koje cirkuliraju danas.
PROF. DR. BUKLIJAŠ: Epidemije su, uz velike ratove, imale golem utjecaj na društvo. Zna se da je golemi gubitak stanovništva za »crne smrti« – smatra se da je stradala polovica stanovništva Europe – promijenio povijest na razne načine. Primjerice, zbog manjka ljudske radne snage došlo je do razvoja tehnologije. Feudalna su društva oslabila i feudalizam je naposljetku propao. Društva su počela vrjednovati ljude i njihovo zdravlje i gradovi poput Dubrovnika i Venecije počeli su razvijati neke forme javnoga zdravstva – u koje možemo ubrojiti i prve hospitale. Neki znanstvenici tvrde da je tzv. »malo ledeno doba«, razdoblje nižih temperatura u kasnijem srednjem vijeku, bilo uzrokovano smanjenjem ljudske populacije. Možda u tom posljednjem smislu možemo govoriti o ravnoteži s prirodom.
PROF. DR. BUKLIJAŠ: Hrvatska ima dugu i međunarodno priznatu tradiciju javnoga zdravstva. Na primjer, dr. Andrija Štampar i Škola narodnoga zdravlja bili su ne samo utemeljitelji snažne tradicije u Hrvatskoj, nego su i utjecali na svjetsko zdravstvo Štamparovim radom u Europi, Rusiji i Kini te preko Svjetske zdravstvene organizacije. Vidljivo je da je osim dobro razvijene epidemiološke službe, koja se očituje u organiziranim mjerama prevencije, u Hrvatskoj razvijena i etička svijest o potrebi zaštite svega stanovništva, uključujući starije i one lošijega zdravlja, a ne samo onoga »radno produktivnoga«.
PROF. DR. BUKLIJAŠ: Osnovna je značajka znanosti da se svaka tvrdnja daje s određenim postotkom vjerojatnosti – dakle riječ je o stohastičkom, a ne determinističkom pristupu – te da se svaka tvrdnja podvrgava provjeri unutar znanstvene zajednice. Iako izvana može izgledati da je ta »nesigurnost« slaba točka, zapravo upravo to što se sve višestruko provjerava pod budnim okom velike zajednice koju u velikoj mjeri motivira želja za znanjem i rješavanjem gorućih svjetskih problema garantira robusnost znanosti. Svijet je kompleksan i stalno se mijenja i zato i ne možemo jamčiti da će znanje koje imamo danas vrijediti i sutra. Neke pak pojave poput pitanja »kada će prestati pandemija covid-19« ovise o tako brojnim i fluktuirajućim faktorima da iako ih je moguće prognozirati, te su prognoze tako širokoga raspona da i nisu od velike koristi.
No mnoge stvari koje prije nismo znali zajedničkim su se radom riješile. Tako se u vrijeme španjolice smatralo da je uzrokuje nepoznata bakterija, desetak godina kasnije se shvatilo da je posrijedi virus, a danas svake godine proizvodimo cjepivo protiv godišnje varijante gripe (influence). Vjerujem da će tako biti i sa sadašnjom pandemijom.
PROF. DR. BUKLIJAŠ: Iz Hrvatske me odveo slijed događaja, a ne čvrsta odluka o odlasku. No zapravo sam stalno ostala u bliskoj vezi i vraćam se gotovo svake godine. U Hrvatskoj imam brojne suradnike i bivše studente. Danas digitalna povezanost čini svijet puno manjim i moguće je biti dijelom svjetskih zbivanja iz gotovo svakoga mjesta gdje se nalazili. Posebice u svijetu koji vrjednuje čist okoliš, samodostatnost u proizvodnji hrane, očuvanje životinjskih vrsta, dobru povezanost unutar ljudskih zajednica, bit će jako puno toga što preporučuje mladima Hrvatsku za ostanak u njoj.
