Dok se iščekuje svečanost dodjele državnih nagrada za znanost, jedan od dobitnika nagrade za životno djelo u području humanističkih znanosti profesor emeritus Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu dr. Josip Baloban rado je pristao na intervju za Glas Koncila. Prvi teolog koji je ovjenčan tim priznanjem govori o tome što njegova nagrada znači za teologiju, ali se osvrće i na pastoralne izazove s kojima se suočava Crkva u Hrvatskoj te ističe iskušenja na koja nailazi življenje crkvenosti.
Uz čestitku na državnoj nagradi za znanost za životno djelo nameće se i pitanje što govori činjenica da ste kao pastoralni teolog nagrađeni u području humanističkih znanosti.
S jedne strane nagradu doživljavam kao priznanje čovjeku kršćaninu te svećeniku, teologu i profesoru. S druge strane to je istodobno javno priznanje teologiji kao znanstvenoj grani, jednomu teološkomu fakultetu, kao i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. U mojoj obitelji učilo me se dijaloški razgovarati i odnositi s ljudima najrazličitijih svjetonazora i životnih opredjeljenja.
Meni i bratu roditelji su usadili poštovanje prema siromašnomu čovjeku i toplo, ljudsko ophođenje s prosjacima. Stoga sam i danas spreman za dijalog i interdisciplinarnu suradnju, kao i za rješavanje socijalnih pitanja. Poštovanje i promicanje kršćanskih i općeljudskih vrjednota ponio sam sa sobom iz rodne kuće.
U obrazloženju nagrade stoji da ste zasigurno najkompetentniji stručnjak iz pastoralne teologije na hrvatskom jezičnom području.
O tome neka zaključuju drugi. Ono što sam njegovao već od svojega filozofsko-teološkoga i doktorskoga studija bila je otvorenost teologije neteološkim znanostima i interdisciplinarna suradnja. Na to me usmjerio Drugi vatikanski koncil, koji je teolozima stavio na srce da uzimaju u obzir i neteološke znanosti. Pritom je posebno istaknuo psihologiju i sociologiju. Tako sam se ja već u svojoj doktorskoj disertaciji sedamdesetih koristio tadašnjim hrvatskim sociološkim istraživanjima. A krajem devedesetih uključio sam se i u međunarodne znanstveno-istraživačke projekte.
Koji su – prema Vašim znanstvenim istraživanjima i spoznajama – pastoralni izazovi s kojima se suočava Crkva u Hrvatskoj u ovom povijesnom trenutku?
Crkva u Hrvatskoj suočava se ponajprije s pastoralnim izazovima unutar sebe same, dakle ad intra. Istodobno suočava se s tolikim problemima prema društvu i svijetu ad extra. Zasada bih rekao samo to da Crkva u Hrvatskoj ima odviše elemenata introvertiranosti i crkvenoga centrizma. Stječe se dojam da previše vodi brigu o samoj sebi; nedovoljno je prepoznatljiva i prisutna socijalna i dijakonijska odgovornost prema društvu. A u strukturama Crkve vidljivi su još i negdašnji feudalni elementi, koji zastiru bratski i sestrinski model Crkve ad intra i ad extra kakav je želio Drugi vatikanski koncil.
Što zapravo znači da je Crkva crkvenocentrično orijentirana? U čemu se uočava sve manje bavljenje Crkve važnim društvenim pitanjima?
Dovoljno je samo usporediti položaj i djelovanje Crkve u trima posljednjim razdobljima – u doba komunističkoga sustava, u prvom desetljeću demokracije te u posljednjim dvama desetljećima. Dok je Crkva u doba komunizma bila u svojevrsnoj društvenoj getoizaciji, dolaskom demokracije otvorile su joj se mnoge mogućnosti djelovanja, pa i utjecaja na rješavanje određenih – kako za vjernike tako i za sve građane – krucijalnih pitanja i problema. Tako su u prvom desetljeću demokracije često u javnosti zajednički nastupali hrvatski biskupi, uveden je konfesionalni vjeronauk u škole, potpisana su četiri ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske, osnovan je pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji Centar za promicanje socijalnoga nauka Crkve…
A što je bilo kasnije?
Od početka novoga tisućljeća hrvatski biskupi sve manje zajednički nastupaju u hrvatskoj javnosti. Prema njoj, ali i prema Crkvi koju predvode premalo demonstriraju potrebno jedinstvo i očekivanu odlučnost. Stječe se dojam da je svaki ordinarij odviše fokusiran samo na svoju (nad)biskupiju. U želji da se nadoknadi propušteno, puno se energije troši na gradnju novih crkvenih objekata i crkava, a o vitalnim pitanjima – primjerice demografiji, iseljavanju i migraciji, uključivo i ekologiji – Crkva progovara pomalo zakašnjelo. Premalo se koristi i mogućnostima socijalno-karitativnoga pomaganja na razini barem još živih i vitalnih župnih zajednica.
O pastoralu se u Crkvi u posljednje vrijeme mnogo govori: održavaju se susreti, kolokviji, edukacije za svećenike i pastoralne suradnike. Međutim, dojam je da crkvenost opada. Kakav je odgovor pastoralne teologije na taj raskorak između pripadnosti Crkvi i življenja crkvenosti?
Ja bih volio da je tako! Što se pak tiče crkvenosti, manje opada nominalna crkvenost jer se u Hrvatskoj velik dio pučanstva još izjašnjava katolicima. Očito je u krizi življenje crkvenosti u svih njezinih šest dimenzija. To su dimenzija konfesionalne pripadnosti, dimenzija vjerskih istina, ritualna dimenzija, iskustvena dimenzija, dimenzija kršćanskoga života u društvu te dimenzija povjerenja u Crkvu. Uvjereni i potpuni kršćanin jest onaj koji svoje kršćanstvo ostvaruje 24 sata na dan, i to u svih šest navedenih dimenzija.
No najviše kršćana ostvaruje prvu dimenziju jer sebe smatra kršćanima i članovima Crkve. Življenje crkvenosti dolazi na iskušenje u svim ostalim dimenzijama. Već u dimenziji vjerskih istina ne prihvaćaju svi članovi Crkve u potpunosti sve kršćanske istine. Istodobno ne dolaze redovito ni u Crkvu niti redovito mole. Tako već prakticiraju »kršćanstvo po izboru« i ostvaruju distanciranu crkvenost. Naposljetku, oni ne žive i ne prakticiraju svoje kršćanstvo u društvu te nemaju veliko povjerenje u Crkvu, čiji su članovi samo nominalno. Sve rečeno trebalo bi u pastoralu prepoznati, s time se suočiti, o tome govoriti te riječima, djelima i aktivnim pastoralnim programima to smanjivati.
Je li danas teže poučavati svećenike pastoralne djelatnike nego prije 40-ak godina, na početku Vaše znanstvene karijere? Dolaze li studenti s drukčijim interesima i pitanjima? Koliko je uopće poučavanje u vjeri važno za uspjeh pastoralnoga djelovanja? Jer ima onih koji ističu da teologija bez pastoralne dimenzije postaje apstrakcijom…
Vaša pitanja mogu se svesti na pitanje motivacije – jednostavno zato što o trajnoj motivaciji kandidata, a kasnije i svećenika u svim društvenim sustavima i kulturama, ovisi mnogo toga. Već je papa Pavao VI. rekao da prije nego nekomu govorimo o Bogu, moramo najprije svojim životom svjedočiti toga Boga. A to isto vrijedi i u ovim kompjutoriziranim i digitaliziranim vremenima. Zato je studentima važno isticati da je kod svakoga kršćanina – a pastoralnoga djelatnika napose – prvotno svjedočiti otajstvo Isusa iz Nazareta svojim življenjem i djelovanjem. Tek onda dolazi navještaj, to jest izričiti govor o Bogu, o Isusu Kristu Spasitelju i Otkupitelju. Naposljetku, u pravu su oni koji ističu da je potrebna suradnja unutar teoloških grana. Pritom upravo pastoralna teologija povezuje teološko učenje s konkretnom kršćansko-crkvenom praksom u svakodnevnom životu.
Ulazimo u »superizbornu« godinu, a Vi često ističete pojam »izbornoga kršćanstva«. Kamo ono vodi Crkvu u Hrvatskoj?
Možete li malo više pojasniti u čemu se sastoji to kršćaninovo svjedočenje danas?
Kršćaninovo svjedočenje vjere nije, zapravo, povezano s religijskom etiketom. Čovjek koji u anketi izjavi da pripada Crkvi, a već godinama ili desetljećima ne ide u crkvu, ne svjedoči svoju vjeru. Nadalje, svjedočenje nije povezano s nekom pobožnošću s kojom drukčije misleći ne mogu ništa započeti. Zatim nije povezano ni s nekom staro-novom »religioznom ideologijom isključivosti«. Naposljetku, nije povezano sa zakonom skupine i većine. A kakav je svjedok onda kršćanin? Ovdje bih odgovorio s kardinalom Karlom Lehmanom da je kršćanin svjedok koji »javno i vjerodostojno svojom riječju i svojim životom svjedoči da je Bog progovorio i djelovao«. Ili, kako to dojmljivo i uvjerljivo kaže Rudolf Schnackenburg, za prvo kršćanstvo karakteristično je »da su naviještanje Isusa Krista i osobno svjedočenje Krista povezani«. »Istina vjere očituje se u osobnom zalaganju za naviještanu poruku.«
Svjedočimo posljednjih godina novim trendovima i zahtjevima koji se javljaju i unutar Crkve. Kako ih pomiriti sa stvarnošću i crkvenom tradicijom?
Predmnijevam da tu mislite na fenomen sinodnosti u Katoličkoj Crkvi. Ovdje nemamo vremena ni prostora to dublje analizirati. Kratko se može reći da su elementi sinodnosti dobro došli i u Katoličkoj Crkvi te da naša Crkva nije strukturirana i ne odlučuje poput sestrinskih pravoslavnih Crkava jer joj je na čelu papa, a ne patrijarh. A i sami ste zapitali »kako pomiriti stvarnost i crkvenu tradiciju«. K tomu, određeno bezuvjetno preslikavanje ili preuzimanje elemenata sinodnosti od sestrinskih Crkava, bojim se, nije najsretnije rješenje. Naposljetku, ne treba zaboraviti da postoji razlika između političke i crkvene demokracije. Dok u političkoj demokraciji suverenitet počiva na narodu, suverenitet u Crkvi temelji se u Isusu Kristu, a ne u narodu Božjem.
Papa Franjo često govori o ulozi Crkve kao »poljske bolnice«, kao one koja »izlazi na periferiju«. Znači li to da je – posebice u velegradovima – koncept župe kakav poznajemo s obzirom na povijesne mijene prevladan?
Slike pape Franje tumačim na sljedeći način: Crkva kao Isusova zajednica na zemlji s jedne se strane ne smije zatvoriti u samu sebe i misliti samo na se. Ona mora trajno biti usmjerena prema konkretnomu čovjeku, neovisno gdje on trenutačno boravi. Može biti unutar Crkve, ali i izvan nje; biti blizu Crkve, ali i daleko od nje. Može biti dobrostojeći, ali može biti i siromah, prosjak i beskućnik. Može biti i njezin protivnik, ali u jednom trenutku može zatrebati njezinu pomoć. S druge strane, budući da je Crkva na zemlji jedino radi čovjeka, ona nerijetko mora napustiti svoje dvore, zgrade i crkve gdje inače živi i djeluje i poći za ljudima koji se ne okupljaju i ne slave gdje ona inače slavi svoju liturgiju.
Pastoralni djelatnici, ali i drugi kršćani, moraju ići za čovjekom onamo gdje on boravi i gdje treba Isusovo svjedočenje, njegovu radosnu vijest, ali nadasve njegovu bratsku i spasenjsku ljubav i pomoć. Temeljem rečenoga, to ne znači da je koncept gradskih župa prevladan. Naprotiv, taj koncept treba nadopunu u smislu da kršćani i pastoralni djelatnici idu čovjeku i za čovjekom onamo gdje on boravi. Onamo gdje trpi i nerijetko šuti, a tako je često ostavljen i od sviju zaboravljen.
Kako bi, prema Vama, onda trebala izgledati župa 21. stoljeća? Što može dati novu živost župnomu životu?
Treba razlikovati dvije vrste župa. Jedne su klasične, po selima, u kojima se broj kršćana rapidno smanjuje. Te će župe opstajati dok u njima bude živih vjernika. Druge su župe, odnosno župne zajednice, u gradu. Sve te gradske župe imaju mnoge prednosti i dobre strane. U njima žive kršćani svih uzrasta: školarci, studenti te pučanstvo najrazličitijih profesija. U njima su mala djeca i dječji vrtići, ali u mnogima su od njih i starački domovi i tolike starije osobe, kao i obitelji, parovi, samci…
U tim župama može se prakticirati pastoralno djelovanje i kršćanski život najrazličitijih stupnjeva, kako na navjestiteljskoj tako i na liturgijskoj i, dakako, na socijalno-karitativnoj razini.
Što je nuždan preduvjet da sve te mogućnosti među vjernicima postanu stvarnost?
Novu živost i posebnu dinamiku crkvenosti, vjerničke prakse i kršćanskoga života može im dati uvjerenje da nisu samo mistično tijelo Kristovo, nego i narod Božji te da ostvaruju Božje zajedništvo s Kristom i u Kristu. Sve to pretpostavlja da upravo kršćani u župama svakodnevno nadilaze sveprisutni individualizam, pretjeranu navezanost na računala i na sve ono što – ako se prekomjerno upotrebljava – udaljuje čovjeka od čovjeka, a nerijetko i od Boga, pa i čovjeka od njega samoga.
Dva desetljeća bili ste voditelj međunarodnoga projekta Europsko istraživanje vrednota (EVS) u Hrvatskoj, a jedan od važnih njegovih nalaza jest da dolazi do promjene vrijednosnoga sustava u demokratskoj Hrvatskoj. Nastavljaju li kršćanske vrjednote prožimati život i kulturu hrvatskih građana u vrijeme snažne sekularizacije?
Da, u Hrvatskoj postupno dolazi do slabljenja vrijednosnoga sustava kakav poznajemo i u kakvu smo mi stariji rođeni. Primjerice, još su na cijeni brak i obitelj kao tradicionalne vrjednote, a uz njih se istodobno prakticiraju određena zajedništva kao alternativa tim ustanovama. Visok je postotak odobravanja prakticiranja samohranoga majčinstva bez stabilne veze s ocem djeteta. Već više desetljeća dobra trećina katolika u osobnoj vjeri luta između osobnoga Boga i Boga kao duha ili životne sile. Traženje kršćanskih obreda za krštenje, crkveno vjenčanje i crkveni pogreb često je motivirano samo tradicionalnim, nacionalnim i kulturološkim, a manje religioznim i kršćanskim motivima. »Kršćanstvo po izboru« sve više postaje realnost, a stupnjevita i distancirana crkvenost nastavlja se.
Važno je reći da kršćanske vrjednote još na određen način prožimaju život i kulturu hrvatskih građana. Međutim, sve veći utjecaj isključivo vanjskih proslava kršćanskih blagdana poput »adventa« – koji u Zagrebu i u Hrvatskoj traje duboko u božićno vrijeme – pokazuju da je njihovim »organizatorima« stalo samo do profita. Vrijeme će pokazati čine li to kako bi namjerno oslabili kršćanski utjecaj na kulturu u Hrvatskoj.
Vaša istraživanja pokazuju da je pripadnost vjerskoj zajednici u Hrvatskoj iznad prosjeka u usporedbi s drugim europskim zemljama, a povjerenje u Crkvu ispod je prosjeka. Kako obnoviti to povjerenje?
Da! Pripadnost vjerskoj zajednici u Hrvatskoj je na razini od 82,1 posto te smo po tome iznad prosjeka svih zemalja iz istraživanja, gdje je prosjek između 69,5 i 70,2 posto. Ipak, najviši prosjek pripadnosti ima Poljska, a najmanji Češka. Povjerenje u institucije u Hrvatskoj ustvari je najmanje zadovoljavajuće. Tijekom dvadeset godina to je povjerenje palo za 26,2 postotna boda, sa 64,3 na 38,1 posto. Od srednjoeuropskih zemalja veće je povjerenje u Crkvu u Poljskoj, Italiji i Slovačkoj, a manje je u Češkoj, Njemačkoj i Sloveniji.
Nad kontinuiranim padom povjerenja u Crkvu u Hrvatskoj treba se zamisliti najprije crkveno vodstvo, kao i svi pastoralni djelatnici koji djeluju u Crkvi i u ime Crkve. A nad najmanjim povjerenjem u državne i društvene sustave trebaju se zamisliti sudionici tih sustava, kao i svi građani Hrvatske. Najmanje povjerenje uživaju političke stranke, Sabor, vlast i državna uprava, tisak, pravosudni sustav, društvene mreže i sindikati – od 4 do 15 posto.
Obnova ili ponovni porast povjerenja u Crkvu ovisi najviše o tome koliko će – s jedne strane – Crkva kao društvena zbilja biti po svojem vodstvu i svojim članovima kršćanima autentičnija i za određena društvena pitanja zauzetija, a konkretnomu čovjeku u potrebi i nevolji bliža. S druge strane to ovisi i o sredstvima priopćavanja koja će više i češće te još objektivnije hrvatsku javnost upoznavati što sve Crkva čini na odgojno-obrazovnom, na socijalno-karitativnom području…
