S približavanjem uvođenja reforme u cijeli obrazovni sustav u sljedećoj školskoj godini sve su glasnije i poruke o nužnosti uvođenja tehnologije u učionice, o tome da će svako dijete trebati tablet… No hoće li to dovesti do boljega uspjeha učenika i na koji način – rijetko se čuje. Sugovornik za tu temu – 47-godišnji redoviti profesor Zoran Velagić, voditelj Katedre za povijest knjige, nakladništvo i knjižarstvo te autor dvopredmetnoga diplomskoga studija nakladništva – dolazi s Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Osijeku. Predaje i na Sveučilištu u Zadru i Rijeci, a iza sebe ima i nekoliko knjiga.
PROF. DR. VELAGIĆ: Podržavam zabranu i time proturječim samomu sebi jer iskreno vjerujem da se zabranama malo što može dugoročno riješiti. Svakodnevno se koristim računalnim tehnologijama. Među onima sam koji su osamdesetih imali Commodore 64, kao srednjoškolac učio sam programirati u Basicu, Cobolu, Pascalu i Fortranu, 1995. sam kupio prvi PC s Windowsima, 2001. Nokiju 3310, 2009. prvi Kindle DX generacije, a 2010. prvi pametni telefon, Samsung Galaxy S1… Volim tehnologiju, pratim njezin razvoj i intenzivno se njome koristim. Zato mi je žao što se mobiteli iz škola uklanjaju zabranama, a ne zdravim razumom. Francuska se zabrana odnosi na djecu do petnaeste godine, uz iznimku djece s posebnim potrebama. Iznimka su i svi hitni slučajevi pa djeca mogu imati mobitel u školi, ali on mora biti isključen i tijekom nastave i tijekom odmora. Cilj je pomoći djeci da se usredotoče na nastavu, potaknuti ih na druženje s prijateljima, smanjiti uporabu društvenih mreža i spriječiti zlostavljanje na mreži. Koliko mi je poznato, barem kada je riječ o zemljama EU-a, mobiteli su također zabranjeni u grčkim školama, a prema istraživanju provedenu u Ujedinjenom Kraljevstvu, ondje bi 70 posto roditelja podržalo zabranu.
Zabrana se ispostavila kao nužnost jer se djeca tehnologijom koja im je gurnuta u ruke ne koriste kreativno, pametno i svrhovito. Djeca se ne znaju koristiti tehnologijom jer se društva u kojima rastu prema njoj odnose neodgovorno i lakomisleno. Nezrelost društava razvidna je na svim razinama: od obitelji do izabranih predstavnika vlasti. Vozači voze s mobitelima u ruci – iako je profesionalni vozač 2006. godine u tunelu Ledenik ubio dvije majke i dvoje djece koristeći se mobitelom u vožnji; pješaci se sudaraju na pješačkom zureći u mobitele, prijatelj sjedne na piće, pozdravi i javi se na mobitel bez respekta prema osobi koja sjedi nasuprot… Prošle mi je godine studentica diplomskoga studija, nakon 11 godina školovanja, sjela na predavanje, izvadila mobitel i sat vremena provela na Instagramu. Pa zar je moguće da dvadesetogodišnja djevojka, buduća akademska građanka, u tome ne vidi problem? Prosječni će hrvatski školarac već u prvom ili drugom razredu dobiti solidan pametni telefon – od člana obitelji – a koristit će se njime kao i njegovi uzori. Roditelji danas djecu kažnjavaju oduzimajući im mobitel kupljen – za što? »Prestani se igrati« više ne znači siđi sa stabla, nego okani se mobitela. Sustav – naša politička elita – očigledno nije u stanju postaviti granice i modelirati odgovorne uzore pa se odgovornost vraća roditeljima, među kojima se mnogi i sami neodgovorno koriste mobitelom. I tako – ne preostaje drugo nego u proturječju sa samim sobom pozdraviti sustav koji uviđa problem i pokušava ga riješiti, makar i zabranama.
PROF. DR. VELAGIĆ: Tableti su posve irelevantna tema kojoj se pridaje previše prostora. Osim što su veći, ni po čemu se ne razlikuju od pametnih telefona. Dapače, mogli bismo s dobrim argumentima tvrditi da su im funkcionalnosti manje jer ne služe za pozive ili slanje SMS-a, nezgrapni su za fotografiranje itd. Ljudi se tabletima ponajprije koriste za surfanje, gledanje videa, čitanje vijesti i pristup društvenim mrežama – jedina statistički relevantna dvosmjerna aktivnost na tabletu jest uporaba elektroničke pošte. Tablet nema praktične ulazne jedinice – on je jednosmjeran, dizajniran za preuzimanje sadržaja, a ne za kreativan rad. Na prosječnu tabletu ne može se programirati, kvalitetno pisati i uređivati tekst, baviti se ozbiljnijim dizajnom… Tablet je trenutačno najgluplja i najbeskorisnija dostupna tehnologija. Tablet u nastavi ne će poticati kreativnost i bit će beskorisniji od dobro napisana i dizajnirana udžbenika jer provedena istraživanja dokazuju da učenici bolje uče iz tiskanoga nego iz digitalnoga medija. Naš kognitivni svijet posve se mijenja u digitalnom okružju – ne na bolje. Uopće nije mudro povezivati Cjelovitu kurikularnu reformu s dijeljenjem tableta, ili u tom kontekstu tablete gurati u prvi plan. Reforma obrazovnoga sustava jest nužna i podržavam je, dijeljenje tableta nije nužno i smatram da je kontraproduktivno. Tko god ima školarce, a ja imam jednoga u osmom i dvoje u šestom razredu, vjerojatno vidi da postojeći sustav vapi za promjenom. Neprimjereni i nepotrebni obrazovni sadržaji, činjenične pogrješke i nezgrapan jezik u udžbenicima, besmislene domaće zadaće, demotivirajući sustav i nejasne vrijednosti i još mnogošto tablete čine irelevantnom temom. To su problemi koje tehnologija ne može riješiti.
PROF. DR. VELAGIĆ: Tehnologija dobiva smisao tek u rukama korisnika. Sama po sebi tehnologija je besmislena – internet nije ni nevolja ni dobrobit, takvim ga čine ljudski postupci, mobilni telefon nije ni koristan ni beskoristan, takvim ga čini način uporabe, tableti ne će ni pomoći ni odmoći cjelovitoj obrazovnoj reformi, oni su tek pomagalo u nastavi ovisno o dobro ili loše osmišljenim digitalnim obrazovnim sadržajima i poticajnom ili demotivirajućem kontekstu poučavanja. Na stranu problemi tehničke infrastrukture, pristupa mreži, servisa, brzoga zastarijevanja tehnologije, zamjene uništenoga uređaja i tako dalje. Mislim da je dobro da dijete ima pouzdan mobitel kojim se pametno i prikladno koristi. Čudim se što se do te koristi mora doći zabranama, a ne uljudbom, dobrim odgojem i zdravim razumom. Dobro je da dijete ima solidno računalo koje mu služi za učenje: u potrazi za informacijama, ili u kreativnu pisanju, ili u radu s fotografijom i ilustracijom, u privikavanju na rad s bazama podataka, ili dapače u programiranju.
PROF. DR. VELAGIĆ: Uvjeren sam da tablet ni na koji način ne može unaprijediti proces učenja. Na jednom je skupu iznesen pamtljiv i uvjerljiv argument: »Slika vrijedi tisuću riječi, a video tisuću slika.« Video atenske akropole prezentiran na tabletu učeniku je stoga nepojmljivo vrjedniji od uobičajenoga udžbeničkoga opisa popraćena planom i pokojom fotografijom. Volio bih vidjeti dokaze za takve popularne i zvučne parole i volio bih umjesto njih čuti znanstvene i argumentirane dokaze da su učenici bolje naučili i bolje zapamtili gradivo. Video jest zabavniji, no to ne znači da je poučniji. Tek nekoliko napomena. Prvo, istraživanja pokazuju da i digitalni urođenici zaslon smatraju inferiornim u odnosu na papir kada je riječ o učenju, zaslon im je za zabavu, a ne za ozbiljan rad. Drugo, kolege s E-READ COST projekta proveli su metaanalizu 54 znanstvena rada s više od 170 000 ispitanika i dokazali da je razumijevanje informacijskih tekstova kvalitetnije u slučaju čitanja s papira nego sa zaslona, a u slučaju književnih tekstova takve razlike nisu uočene. Treće, stručnjaci koji se bave utjelovljenom kognicijom upozoravaju da medij može povećati razlike između razumijevanja i pamćenja sadržaja čitanih s papira i onih čitanih sa zaslona – te se razlike redovito zanemaruju. Četvrto, istraživanje provedeno na školarcima u Kopenhagenu koji se koriste tabletom u nastavi pokazalo je da tijekom odmora oni i dalje – sjede za svojim tabletom koristeći se njime po svojoj volji. Peto, mnogi su neuroznanstvenici zabrinuti zbog popratnih problema i nuspojava povezanih s intenzivnom uporabom elektroničkih medija – od poremećaja sna preko agresivnih oblika ponašanja do tzv. digitalne demencije. I još da se prisjetimo ciljeva zabrane mobitela u francuskim školama – usredotočenja na nastavu, poticanja druženja, micanja djece s društvenih mreža – pa proizlazi da uvođenje tableta proturječi takvim ciljevima i uopće ostaje nejasno u kakvoj su vezi tableti i kurikularna reforma.
PROF. DR. VELAGIĆ: Među rezultatima spomenutoga E-READ COST projekta je i tzv. Stavangerska deklaracija u kojoj smo pokušali jednostavno i jasno odgovoriti upravo na takva pitanja. U Deklaraciji među ostalim stoji da »ubrzano i nasumično mijenjanje papira i olovke digitalnim tehnologijama u osnovnom obrazovanju nije bez posljedica«. »Ako se promjena ne poprati brižljivo osmišljenim i izrađenim digitalnim obrazovnim sadržajima i strategijama, ona može postati zaprjekom u razvoju čitateljskih sposobnosti u djece i unazaditi razvoj njihova kritičkoga mišljenja.« Među našim su preporukama nužnost provedbe sustavnih i temeljitih empirijskih istraživanja o učenju i razumijevanju sadržaja prezentiranih na tiskanim i na digitalnim medijima da bismo uopće shvatili što se događa. Smatramo nadalje da nastavnici, znanstvenici, psiholozi i inženjeri moraju zajednički razvijati digitalne alate, programsku podršku i digitalne obrazovne sadržaje uvažavajući rezultate znanstvenih istraživanja o stjecanju i recepciji sadržaja iz digitalnih i tiskanih medija. Mi sada tek preuzimamo inženjerska rješenja i pokušavamo im prilagoditi sadržaje. Ako tako nastavimo, ne će više nastavnici, psiholozi i ostali stručnjaci odlučivati o obrazovnim politikama, nego tehnološke kompanije koje proizvode tablete. Želimo li to? Vjerojatno ne. Zato također smatramo da se digitalizacija obrazovanja treba temeljiti na suradnji proizvođača tehnološke opreme, znanstvenika i svih dionika u obrazovnom procesu.
Više od svega potrebna su nepristrana istraživanja koja će dati primjenjive rezultate koji će pak utjecati na informirano i pametno donošenje odluka. Primjerice koji će sadržaj dijete bolje naučiti iz audio-vizualnoga, a koji iz pisanoga medija? Jesu li i koliko učenici digitalno pismeni? Znaju li, primjerice, prepoznati lažnu vijest? Znamo da tendencije čitanja sa zaslona nisu dobre – riječ je o fragmentarnosti, neusredotočenosti i površnosti – hoćemo li tabletom takve tendencije promovirati u školama? Hoće li one s vremenom postati opće pravilo za čitanje svih tekstova, uključujući i tiskane? Ne bi li bilo poželjno znati odgovore na sva ta pitanja prije nego što učeniku, ni krivu ni dužnu, u ruke gurnemo tablet?
PROF. DR. VELAGIĆ: Uvjeren sam da su nastavnici spremni prihvatiti i provesti promjene. Uvjeren sam da su spremni učiti i mislim da je i inače važno pomoći im u svladavanju vještina napredne digitalne pismenosti, uključujući vještine selekcije sadržaja, vrjednovanja, integracije informacija iz digitalnih izvora, rada s bazama podataka, napredne uporabe programske podrške i tako dalje. Kao i u svim ostalim slučajevima, i u ovom učitelj učeniku treba biti uzor. Ipak, mislim da temeljne zadaće nastavnika nisu povezane s tehnologijom, nego s poticanjem motivacije, učeničke znatiželje i radosti učenja. Sva tehnologija ovoga svijeta, zetabajti informacija i jotabajti podataka posve su beskorisni ako učenici ne nauče misliti svojom glavom, kritički se odnositi prema informacijama i procjenjivati vrijednost podataka. Svi iznimni i nevjerojatni sadržaji koji su nam unazad 20-ak godina postali dostupni klikom miša – djela nobelovaca, zbirke ponajboljih muzeja i galerija, majstorske izvedbe vrhunskih orkestara, snimke dalekoga svemira – sve je uzaludno ako učenici ne misle da je učenje i znanje lijepo i dobro, ako te sadržaje ne žele. Tehnologija je tek sredstvo u rukama motivirana učenika, ništa doli najobičnije nastavno pomagalo.
PROF. DR. VELAGIĆ: E-READ kratica je za projekt nazvan Evolucija čitanja u digitalnom dobu – Evolution of Reading in the Age of Digitisation – istraživački projekt u sklopu COST programa koji okuplja više od 200 stručnjaka iz cijele Europe. Zanimaju nas razlike koje čitatelji, ponajprije djeca i mladi, pokazuju čitajući, razumijevajući i pamteći tekstove prezentirane na tiskanim, odnosno digitalnim medijima. Iako znamo da je tiskani medij i dalje nadmoćan nad digitalnim kada je riječ o dubinskom razumijevanju i pamćenju pročitanoga, temeljna spoznaja projekta posve je sokratovska – u gotovo pa pet godina rada shvatili smo da o digitalnoj tekstualnoj tranziciji ništa ne znamo. Konkretno, ne znamo što radimo djeci kada tiskani udžbenik zamijenimo tabletom. Recimo tek da je vodeća stručnjakinja u tom području Maryanne Wolf pokazala da čitanje s ekrana i čitanje iz knjige aktiviraju različita područja mozga. No za bilo kakve dalekosežnije zaključke danas nam kronično nedostaju empirijska istraživanja. Zato i jesmo toliko kritični prema brzopletoj implementaciji tehnologija u obrazovni sustav. Strah me o tome razmišljati kao o eksperimentu s djecom.
