Prava rijetkost za hrvatski politički život dogodila se u petak 9. travnja kada su zastupnici Hrvatskoga sabora jednoglasno, sa 118 glasova »za«, donijeli odluku kojom se u Hrvatskoj proglašava »Godina Marka Marulića« koja će trajati od 22. travnja 2021. do 22. travnja 2022. Prijedlog su u saborsku proceduru uputili Agencija za odgoj i obrazovanje i Društvo profesora hrvatskoga jezika, što ne čudi, jer upravo su profesori hrvatskoga jezika morali prvi ostati u čudu kad je iz školskoga sustava u nedavnoj reformi školstva iz lektire izletjela knjiga zbog koje je sada proglašena Godina Marka Marulića.
Kako stoji u obrazloženju, ove se godine slavi »500 godina od tiskanja prve autorske knjige na hrvatskom jeziku – ‘Judite’ Marka Marulića koji je upravo zbog toga djela dobio naziv ‘otac hrvatske književnosti’«. Upravo je »Judita« bila, piše nadalje u obrazloženju, europska uspješnica svoga vremena, prevedena je na mnoge svjetske jezike te je za Marulićeva života doživjela čak tri izdanja u samo 18 mjeseci te time »svjedoči o značajnome mjestu hrvatske kulture u europskim okvirima«.
No ako bi tko smatrao da se život i djelo hrvatskoga renesansnoga genija tiče samo hrvatskih učenika koji bi na satovima lektire trebali čitati djelo na jeziku koji im je zbog svoje arhaičnosti možda dalek, zasigurno bi pogriješio. Marulićev se uzor u sadašnjem bremenitom trenutku za Hrvatsku, Europu i svijet možda čak i više tiče svih onih koji su podignuli ruke za proglašenje godine njemu u čast. Bit će valjda dovoljno vremena da se tijekom jedne godine osvijesti kolika je Marulićeva snaga u potrazi za pronalaženjem temelja europskoga kulturnoga, duhovnoga i političkoga jedinstva.
Očito je da je to jedinstvo i blagostanje danas palo na kušnju pred ugrozama koronavirusa, uključujući i pitanje slobode, a mnogi bi se teolozi složili da sreće ne će biti ni u budućnosti ako Europa svoju snagu ne bude napokon crpila iz kršćanskih korijena.
Naime, Marulić je osim velikoga književnika bio prije svega kršćanin koji je sva svoja promišljanja, sva pisanja i sve djelovanje (uključujući i pravničko) uranjao u kršćanski etos. On je bio pravi predstavnik europskoga kršćanskoga humanizma. Da se slojevitost njegova lika ponekad više cijeni izvan Hrvatske može poslužiti primjer kada je samo mjesec dana prije nego što je došao 1998. u Hrvatsku proglasiti kardinala Alojzija Stepinca blaženim, sv. papa Ivan Pavao II. u jednoj prigodi Marulića nazvao plemenitim likom eklektičke osobnosti, svjedokom duboke i istinske duhovnosti te u njemu vidio snagu za obnovu evangelizacije kulture u društvu i za Europu trećega tisućljeća.
Marulić je po svemu sudeći izniman lik u hrvatskoj povijesti, uključujući i crkvenu povijest (u svojim djelima nije se u maniri pukih pobožnosti zagledavao u rane Raspetoga, nego je preko njih nastojao dolaziti i do smisla patnje koju su tada proživljavali brojni ljudi). Patio je zbog tadašnje razjedinjenosti Europe, a svoju je ljubav prema kontinentu koji je kolijevka kršćanstva pokazivao u brojnim pismima svjetskim moćnicima onoga vremena. No zadivljuje koliko je taj Europejac bio i osviješteni Hrvat, što nije pokazivao samo pišući na hrvatskom jeziku, nego i supateći nad sudbinama brojnih hrvatskih vojnika koji su gubili živote.
Kršćanin i katolik Marulić utkan je preko svojega širokoga djelovanja u sve pore hrvatskoga identiteta. I zato je povratak na njegovo životno i kulturno svjedočanstvo potreban baš svima, i baš danas kada odgovore na smisao patnje te čvrsta jamstva da će joj doći kraj ne mogu dati ni politika ni školstvo ni znanost.
