Temu progona svih sjemeništaraca i bogoslova na neki način zaokružuje osobno svjedočenje svećenika, svestranoga pastoralca, pisca i novinara Ante Bakovića, koji je u Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća obuhvatio sve stradalnike (zajedno sa svećenicima, redovničkom časnom braćom i redovnicama) iz svih biskupija i redovničkih zajednica. Njegovi su opisi potresni, uvjerljivi, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnima i oni govore u kakvu su ozračju živjeli svećenički kandidati pedesetih u vojnim postrojbama pod vrhovnim zapovjedništvom »najvećega sina svih naroda i narodnosti« komunističke Jugoslavije – maršala Josipa Broza Tita.
Na dan kada je, već obučen u civilno odijelo, trebao biti pušten doma iz vojarne u gradiću Vladičinu Hanu u Srbiji, 3. rujna 1953., vojna ga je milicija dopratila pred tužiteljstvo u Leskovac, a potom o vojno-istražni zatvor u Niš, gdje je nakon gotovo tri mjeseca, 24. prosinca 1953., bio osuđen zbog »neprijateljskoga djelovanja« na četiri godine strogoga zatvora. Tih su ga trenutaka, očito, preplavile emocije:
»Očiju punih suza išao sam natrag u zatvorsku ćeliju, a u mislima mi neprestano likovi mojih roditelja: ‘O, majko moja draga, zbog tebe sam najžalosniji. Koliko ćeš ti propatiti zbog mene? Nije važno koliko ću ja propatiti, nego koliko će moja majka suza proliti kad čuje da sam osuđen na četiri godine. Što će moj jadan stari otac? Imao je jednog sina – umro, imao drugog sina – umro, ima trećeg sina i nema sreće s njim. Kad su svećenike najviše progonili, hapsili i ubijali, njegov sin, luda glava, ode u sjemenište« (Baković: »Batinama do oltara«, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2009., str. 101.).
Svakidašnjica u niškom vojnom zatvoru bila je nepodnošljiva:
»Prvo, tih sam se mjeseci smrzavao ko’ nikada… Ljudi su zbog zime poludjeli i teško se razboljeli. Drugo sjećanje koje imam na te dane jest da sam bio neobično gladan. Nikakve pakete od kuće nisam mogao primati niti me je itko mogao posjetiti« (Baković, isto).
Premještaj u civilni niški KPD donio je još gore životne uvjete.
»Spavali smo tako da bismo polegli kao sardine jedan do drugoga. Nitko se nije mogao okrenuti. Nitko nije skidao odijelo jer je bilo užasno hladno, a svaki je imao samo jednu deku. Mogao si birati, ili se pokriti dekom i spavati na podu, ili staviti deku ispod sebe, a onda se nemaš čime pokriti« (Baković, str. 111.).
»Nismo imali ni toaleta, a ni vode. Imali smo jednu kiblu (kanta za nuždu, op. a.) i u tu kiblu smo nas šestorica vršili nuždu, i malu i veliku. Bilo je očajno i ponižavajuće kada bi netko vršio nuždu. Malu nuždu si mogao podnijeti, ali kad bi netko vršio veliku nuždu, to je bilo očajno. Nepodnošljiv smrad, a prozor ne smiješ otvoriti« (Baković, str. 113.).
Zatočeni bogoslovi bili su upućivani na »Ciglanu«:
»Zapravo, bilo je to strašno mučilište. Raditi na ciglani bila je najteža kazna… Ciglana je bila veliko radilište, a norma je bila ogromna. Tražili su od nas da napravimo dnevno 1800 cigli. Nikad nitko tu normu nije mogao izvršiti« (Baković, str. 115.).
Nakon umora i fizičke iscrpljenosti zatočenike je svaku večer čekala »politička nastava«, »revidiranje stavova«, »osvješćenje«, »suočavanje s novom stvarnošću«, »stvaranje novog čovjeka« i sl., što je za bogoslove konkretno značilo: »Ti trebaš jednu novu glavu u kojoj nema ni Vatikana, ni Stepinca, ni pape, a ni tvoje crne mantije« (Baković, str. 137.).
Oni koji se nisu pokolebali i nisu htjeli potpisati krivnju i pristanak da su »raščistili sa svojom prošlošću«, tj. da će »razbataliti mantiju«, prolazili su kroz poseban tretman. Bakoviću on započinje 12. lipnja 1954.:
»Na te riječi skoči Života Leković pa me udari nekoliko puta, a zatim opet Pantelić (Jovo, op. a.) i Savičević (Savo, op. a.). Dobio sam teške udarce. Jaukao sam i plakao… Strašne sam batine dobio. Cijelo su me to poslijepodne mlatili. Malo me puste da se isplačem pa opet krenu udarati po meni. Nema na tijelu mjesta po kojem nisu udarali… Svezali su mi ruke i noge za baglame u jednom kutu i okrenuli me prema zidu, da gledam u zid. Objesiše neki papir na zid i pročitaše mi što piše. Pisalo je otprilike ovako: ‘Ja, osuđenik Baković Anto, dobrovoljno i od nikoga nagovaran, a pogotovo ne pod bilo kakvim pritiscima, slobodno izjavljujem da napuštam popovsku školu i da ću krenuti putem socijalizma kojim ide 18 miliona Jugoslovena.’
– Eto druže Bakoviću, javi kad to odlučiš potpisati… – reče jedan od njih« (Baković, str. 141.-142.).
Završetak
