Dakako da su sve krvoločne diktature u povijesti nastojale »ispeglati« vlastiti imidž pred svjetskom javnošću i prikazati se »humanom«, »narodnom«, »s ljudskim licem« i sličnim lingvističkim ekshibicijama, što vrijedi i za one utemeljene na marksističkim ideološkim postavkama (dobro je prisjetiti se »kulturne revolucije«, »klasne borbe«, »diktature proletarijata«, »besklasnoga društva« i sl.). U tom smislu jugoslavenski/hrvatski komunisti s vremenom su shvatili da im grube fizičke likvidacije bez suda i presude ili nakon montiranih sudskih procesa donose više štete nego koristi pa su ubojstva sjemeništaraca i bogoslova bila sve rjeđa. Dakako, spomenuti primjeri (npr. Izidora Bistrovića iz g. 1969.) svjedoče da nisu nikada u potpunosti napustili takvu metodologiju uklanjanja »klerofašista«, »narodnih neprijatelja«, »nacionalista« i sl.
Umjesto toga, u kontekstu žestokih općih napada na Katoličku Crkvu, uslijedili su podmukli pritisci na dječake i mladiće koji su odlučili krenuti putom svećeništva na dvije razine. Prva je sudsko-medijska na ustanove u kojima su se oni školovali, a druga ad hominem – izravno na brojne pojedince, posebice one koji su bili perspektivni, natprosječno sposobni, puni ideja i aktivnosti.
Tako je odlukom Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu Republike Hrvatske od 31. siječnja 1952., koja je dostavljena svim savjetima za prosvjetu i kulturu kotarskih, gradskih i rajonskih narodnih odbora, osim zabrane poučavanja vjeronauka u školama, ukinuto također pravo javnosti svim vjerskim školama, pa tako i školama za spremanje svećenika, u Republici Hrvatskoj. Uslijedili su montirani sudski procesi protiv profesora i bogoslova diljem Hrvatske s ciljem zatvaranja svih ustanova za spremanje svećenika i nerijetko konfiskacije zgrada i njihove prenamjene.
Ujesen 1950. uhićeno je više od 30 bogoslova, studenata Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, a njih 14 osuđeno je 1951. na zatvorske kazne od tri do 13 godina, skupa s duhovnikom Josipom Salačem, kasnijim biskupom, i vicerektorom Franjom Talanom. Bila je to »uvertira« i opravdanje Vladi NR Hrvatske da početkom 1952. donese rješenje o izbacivanju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu iz zagrebačkoga Sveučilišta. Još su gore prošli dječačko i bogoslovno sjemenište u Rijeci.
Nakon presude bogoslovima, koji su kasnije svi postali svećenici, Josipu Kapšu, Vladi Pezelju, Miji Likoviću, Liviju Laganišu i Irenku Galloteu u svibnja 1955. za, klasične i tih godina uobičajene optužbe, »zločin neprijateljske propagande« i »širenja nacionalne mržnje« na kazne zatvora od dvije i pol do šest godina, riječka su sjemeništa zatvorena i konfisciran im je prostran i atraktivan prostor. Po istoj je shemi u kolovozu 1956., pod optužbom neprijateljskoga djelovanja, Okružni sud u Splitu osudio dr. Antu Pilepića, profesora na splitskoj Visokoj bogoslovnoj školi, na kaznu strogoga zatvora u trajanju od pet i pol godina te don Zdravka Ostojića, bivšega profesora Biskupske klasične gimnazije u Splitu, također na kaznu strogoga zatvora u trajanju od četiri i pol godine. Istom presudom određeno je i zatvaranje na osam godina Visoke bogoslovske škole u Splitu i Centralnoga bogoslovskoga sjemeništa u Splitu, a na šest godina Biskupske klasične gimnazije u Splitu, Biskupskoga sjemeništa u Splitu i Franjevačkoga sjemeništa u Splitu na Poljudu. Okružni sud u Osijeku nije također, dakako, smio dopustiti da ga se prozove za neaktivnost u progonu »klerofašističkih« sljedbenika Vatikana pa je u veljači 1960. donio presudu protiv dvojice profesora, među njima i Ćirila Kosa, kasnijega biskupa, i bogoslova đakovačke bogoslovije, osudivši ih na višegodišnje kazne od dvije i pol do sedam godina zatvora. Na isti su način po sudskim presudama još ranije zatvoreni Biskupsko sjemenište u Šibeniku, Biskupska gimnazija i sjemenište u Travniku, bogoslovija sa sjemeništem u Sarajevu i Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu.
Razumije se, sve žalbe višim sudskim instancama u svim spomenutim slučajevima bile su unaprijed osuđene na neuspjeh, a svoj su dio posla »profesionalno« odradili onodobni mediji, među kojima uz beogradske i zagrebački »Vjesnik« i riječki »Novi list«. Usputno, znakovito je da sadašnji nasljednici i sljedbenici onodobnih »avangardnih« i »objektivnih« glasila nisu nikada osjetili potrebu barem se osvrnuti na te, mora se priznati, tamne stranice vlastite povijesti. Npr. u još i danas izlazećem »Novom listu« najsramotniji tekst o »riječkom slučaju« u ono doba, naslovljen »Što se krilo iza sakupljanja milodara«, s uokvirenim sažetkom teksta: »Iredentistički i proustaški elementi širili propagandu za povratak fašističke tuđinske vlasti i NDH«, napisao je novinar Miroslav Bajzek. Očekivano, on je kasnije postao glavni urednik »Novoga lista«, a pomalo tužno za bivše riječke bogoslove i ironično su zvučale riječi riječkoga gradonačelnika Veljka Obersnela na komemorativnom skupu 14. ožujka 2016. kako je otišao »dobar čovjek, veliki novinar, publicist i pedantan kroničar novije riječke povijesti«.
Osim spomenutih brutalnih likvidacija bogoslova i sjemeništaraca te namještenih sudskih procesa i zatvaranja bogoslovija i sjemeništa, kandidati za svećeništvo bili su na odsluženju vojnoga roka u JNA izloženi teškoj fizičkoj i psihičkoj torturi.
Nastavlja se
