Svi su se mladići na odsluženju vojnoga roka u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji našli u posebnu okruženju i ozračju, a posebice sjemeništarci i bogoslovi, koji su doslovce dan i noć bili prepušteni samima sebi i na milost i nemilost ideološki zadrtim nižim zapovjednicima željnima dokazivanja i napredovanja, kao i višim »političkim komesarima« i »oficirima za bezbednost«. Oni su vlastitim hvalevrijednim uspjehom, kao i u očima partijskih moćnika, smatrali odustajanje od puta prema svećeništvu svakoga pojedinoga svećeničkoga i redovničkoga kandidata te njihovo javno priznanje o velikoj »zabludi«, koje se eksploatiralo u javnosti. O tome ne postoje sustavna istraživanja i egzaktni podatci, no prvi je tu temu na povijesno-znanstvenoj razini »otvorio« glasoviti umirovljeni profesor crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Juraj Kolarić, na razini samo Zagrebačke nadbiskupije, u knjižici »Progon bogoslova u JNA / ‘Nikada se više nećemo vratiti na Kaptol’« (»Tkanica«, Zagreb, 2021., str. 140.). Istina, pojedini su svećenici opisali svoje doživljaje, maltretiranja, ponižavanja i pritiske kojima su bili izloženi, od kojih posebno treba spomenuti vrijednu knjigu legendarnoga Ante Bakovića: »Batinama do oltara – Sjećanja i doživljaji katoličkog studenta bogoslovije u Titovim zatvorima 50-ih godina« (»Martyrium Croatiae«, Zagreb, 2009., str. 50.). Bilo bi dobro kada bi se toga, zbog vremenskoga odmaka i sve manjega broja svjedoka, zahtjevnoga posla primili i povjesničari u svim ostalim (nad)biskupijama bivše komunističke Jugoslavije, kako zbog patnja koje su proživjeli brojni katolički mladići, sjemeništarci i bogoslovi tako i zbog sadašnjih sljedbenika propale komunističke ideologije i njezina najodgovornijega »crvenoga vampira«, kojemu se žele vratiti nazivi trgova i ulica u današnjoj samostalnoj Hrvatskoj.
Da spomenute prilično »tvrde« ocjene o jugoslavenskom sustavu i »najvećem sinu svih naroda i narodnosti« nisu pretjerane pokazuju činjenice i primjeri koje obznanjuje dr. Kolarić. Naime, oni razgolićuju pomno razrađen i dobro uhodan sustav, u kojem su temeljna ljudska prava dijela onodobnih građana, sjemeništaraca i bogoslova, bila najobičnije »mrtvo slovo na papiru«! Novac se s ciljem njihova »izvlačenja« iz sjemeništa i bogoslovija nije štedio pa je »unutar Komisije za vjerska pitanja bio osnovan Fond za financiranje bogoslova studenata iz kojega su se isplaćivali troškovi za stanovanje, školovanje i prehranu bogoslova koji su napustili bogosloviju i studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu«.
»Od 1957. do 1958. godine taj je fond u tu svrhu potrošio 1.300.000 dinara« (Kolarić, str. 11.). Istodobno, nakon dolaska na čelo Katoličke Crkve pape Ivana XXIII. g. 1958., smrti zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca u zatočeništvu u Krašiću 10. veljače 1960. i obznanjene dijaloške politike pape Pavla VI. – »Ostpolitik« prema Sovjetskomu Savezu i njegovim istočnoeuropskim satelitskim državama jugoslavenski se režim rado hvalio dobrim vezama s Vatikanom i poštovanjem vjerskih prava katoličkih vjernika.
Nažalost, te isprazne i dvolične fraze komunističkih vlastodržaca na vlastitoj su koži osjetili sjemeništarci i bogoslovi, posebice u razdoblju do 1960. koje obrađuje Kolarićeva knjižica: »Izloženi nečuvenoj fizičkoj i ideološkoj torturi«, zaključuje dr. Kolarić temeljem nekolicine objavljenih primjera, »mnogi su se ‘slomili’, ali su mnogi dokazali i pokazali, kako svojim mučiteljima tako i svojim ideološkim protivnicima, da su kadri sve podnijeti za katoličku vjeru, Katoličku Crkvu i za voljeni hrvatski narod« (Kolarić, str. 14.-15.).
Oni koji su se odrekli puta prema svećeništvu morali su izjavljivati i pisati o svojem studiju i boravku u zagrebačkom sjemeništu na Šalati i bogosloviji na Kaptolu kako bi se »široke narodne mase« upoznale s intelektualnim i odgojnim »mrakom« koji vlada u »klerofašističkim školama i fakultetima«. Razloge svoga odustajanja od studija teologije, tj. odbacivanja »zaostalosti i mračne prošlosti«, te prihvaćanje »oslobodilačkoga i naprednoga socijalističkoga sustava«, koji sve ljude vodi u »svijetlu budućnost«, morali su objavljivati u različitim, najčešće »armijskim listovima«. Takve su članke često potpisivali i »oficiri JNA, ‘specijalizirani’ za ‘ideološko obrađivanje’ sjemeništaraca i bogoslova« (Kolarić, str. 17.). Novine koje su najčešće objavljivale takve tekstove »crnoškolaca«, kako su najčešće u javnosti nazivani sjemeništarci i bogoslovi, bile su »Narodna armija«, list Jugoslavenske narodne armije, »Za pobedu«, dvotjednik tiskan u Skoplju na ćirilici, »Novine mladih«, tjednik Narodne omladine Hrvatske tiskan u Zagrebu, »Narodni vojnik«, glasilo beogradske vojne oblasti tiskano na ćirilici, i »Vjesnik«, zagrebački dnevni list tiskan u Zagrebu na latinici.
Nastavlja se
