Nakon silnih pohvala tzv. narodnoj armiji, komunistima i starješinama zbog njihovih »zasluga« u tome što su neki sjemeništarci i bogoslovi »progledali«, major Mehmed Tockić u članku »Nikad više na Kaptol« u »Narodnoj armiji« od 14. listopada 1954. piše da je svjestan da će se neki od njih ipak vratiti u »mračne sredine«, kako je spomenuto u prošlom nastavku.
Dakako, razloge za njihovu želju da nastave put prema svećeništvu major pronalazi u pritiscima njihovih župnika, što posebno ističe u poglavlju »Srednji vek očajava«:
»U sjemeništima je nastala panika: osipanje učenika crkvenih zavoda i teologa bacilo je u očaj magistrate (!?, op.a.) i poglavarstva. Srednji vek se zabrinuo nad brojnim stanjem svojih prinudnih pitomaca. Onda je usledila reakcija. Mnogi od bivših sjemeništaraca počeli su da dobivaju pisma svojih nekadašnjih nastavnika i župnika.
U tim pismima se oni anatemišu i pozivaju na povratak u krilo crkve. Takvo bogopreteće pismo uputio je i svećenik Đuka iz splitskog sjemeništa vojniku… Neistine u tim pismima, međutim, nisu baš na poslednjem mestu: one idu suporedo s prokletstvima i pretnjama svemogućim kaznama. Don Jure Meštrović, župnik iz Ražanca kod Zadra, razašilje takva pisma u kojima navodi kako vojnik… nije sam napisao spomenuto pismo uredništvu ‘Narodnog vojnika’, nego su to učinile, u njegovo ime, njegove starešine. Ko gubi ima pravo da se ljuti i pomalo da – laže. Ili: sveta panika zahvatila je svete glave pa pribegavaju svetim neistinama«, zaključuje člankopisac (Kolarić, str. 25.-26.). Nije teško pretpostaviti kako se tih godina proveo spomenuti svećenik Jure Meštrović (Pag, 26. I. 1909. – Zadar, 2. II. 1990.), javno prozvan u armijskom glasilu. Kao dugogodišnji župnik u župi Gospe od Ružarija u Ražancu, u kojoj je proveo 36 godina, pozivan je na saslušavanje u tamošnju milicijsku postaju, bez pretjerivanja, stotinu puta, a zbog njega je u mjesto dolazio čak i onodobni djelitelj »revolucionarne pravde« Jakov Blažević.
Major Tockić je u zaključnim riječima istaknuo:
»To je kratka priča o desetini mladića koji su godinu – dve dana u Armiji doživeli skok iz mračnog srednjeg u novi, slobodni vek. Armija je još jednom sjajno potvrdila istinu o samoj sebi: da je škola novog života, škola socijalizma. U Armiji su se oni sreli sa tim novim životom, tu su, prvi put osetili privlačnu snagu socijalizma socijalističkih ljudskih odnosa među ljudima. I tada su progovorili u njima: promašena mladost, probuđeno ljudsko dostojanstvo, a iznad svega, to je progovorila sjemenišnim životom, trovana i ubijana, ali neotrovana i neubijena svest tih mladih ljudi – sazrela u susretu sa životom, sa stvarnošću – da su deo svoga naroda i da im je mesto u njemu« (Kolarić, str. 26.).
Nakon što je major Trockić, čini se, bio iscrpljen »brilijantnim« analizama sjemeništaraca i bogoslova u JNA, s političkoga, psihološkoga i socijalnoga motrišta njegovu je »štafetu« u »Narodnoj armiji« preuzeo njegov kolega, također major JNA, Ljubomir Šaranović, koji je u cijelu problematiku unio »znanstveno-povijesnu« dimenziju. »Informišući« javnost o crkvenim odgojnim ustanovama, piše o »ustaškim krvavim orgijama Stepinčevih bogoslova, o Pavelićevim pokoljima Srba, Jevreja, Cigana, o pokolju u Glini i pohvalama ustaša od strane pape, Stepinca, Šarića (Ivana Evađelista, vrhbosanskoga nadbiskupa, op. a.) i ostalih katoličkih velikodostojnika« (Kolarić, str. 27.). Sva je sreća, po majoru Šaranoviću, da su i »bogoslovi dužni služiti vojni rok, ali da se u Armiji prvi put susreću s istinom o politici Vatikana i pokrštavanju Srba u NDH«. I on već po uhodanoj shemi objavljuje izjave nekoliko bivših sjemeništaraca i bogoslova, a koliko su one vjerodostojne govore i činjenice da su neki od njih svejedno postali svećenici (npr. Lovro Hadrović, dugogodišnji župnik u Rovišću), a neki vrlo angažirani vjernici laici (npr. Vladimir Babuš, liječnik i osnivatelj Zagrebačkoga katedralnoga mješovitoga zbora).
U kakvu su se nepodnošljivu ozračju nalazili sjemeništarci i bogoslovi u JNA i kakvim su pritiscima bili podvrgnuti pokazuju svjedočenja nekih od njih u kojima su »cinkarili« svoje kolege i prokazivali ih da nisu odustali od svojih »zabluda«. Tako je u vojnom glasilu »Za pobedu«, koju je izdavala »Nova Makedonija« iz Skoplja na ćirilici, u broju od 8. srpnja 1955. na str. 5. objavljeno pismo dotadašnjega bogoslova u kojem je upozorio na izjavu njegova kolege da u Jugoslaviji nema vjerske slobode:
»Istupio je kao neprijatelj prema današnjem uređenju. Nagovarao me je da idem starim putem, ali nije uspio« (Kolarić, str. 41.).
Pridružio mu se drugi bivši bogoslov istomišljenik:
»Naše kolege nazivaju nas svakako. Međutim, trebalo bi u najboljem slučaju da šute, jer svaki čovjek ima pravo misliti svojom glavom, sam odlučiti o svojem životnom pozivu, a ne da okolica o njemu vodi glavnu riječ… Odlučio sam da idem novim putem u slobodan život« (Kolarić, isto).
Nastavlja se
