U jednom prošlom nastavku iznesen je primjer kako su se vojna glasila rado koristila uslugama nekih tadašnjih poznatih novinara i umjetnika u ocrnjivanju i ismijavanju Katoličke Crkve, biskupa, svećenika, odgojnih ustanova i općenito vjerskoga uvjerenja.
Tomu nečasnu poslu odazvali su se i novinar »Srpske riječi«, »Borbe«, »Omladinca« i kasniji dopisnik »Tanjuga« iz Pekinga Branko Bogunović, rođen u Donjem Lapcu 30. X. 1920., i Dragoslav Stojanović Sip, rođen u Petrovaradinu 1920., slikar i karikaturist. Oni su zaslužni za članak »Jedno putovanje«, popraćen dvjema karikaturama, objavljen u »Narodnoj armiji«, u kojem se prikazuje vjerski život Zagreba i Hrvata, kao i hrvatske tradicionalne vrijednosti. Među ostalim opisuje »crnu katakombu sa oltarom kamenite gospe, u kojoj se sveće ne gase decenijama, a vernici oblažu zidove novim mermernim pločicama«, koji »deluju i tužno i stravično, i žalosno i tragikomično u isto vreme« (Kolarić, str. 34.). Autor je posebice bio šokiran činjenicom »da na tom mramornom ikonostasu oko oltara kamenite gospe ima dosta i potpisa ispod kojih stoji Dr. i Ing., pa i takvih koji nisu stavljani u ranija konkordatska vremena, već i danas, u ovo naše doba«, zaključujući kako je sve to »ljudska glupost« (Kolarić, str. 34.-35.). U završnoj rečenici neizravno poziva hrvatsko političko vodstvo da oslobodi puk spomenutoga »vjerskog nazadnjaštva« jer sva ta »demonstracija zaostalosti i preživelosti, sa oltarom kamenitoj gospi, večitim dimom voštanica i stotinama zahvalnica za dobročinstava svetaca, nalazi se u kamenitom prolazu i svodu iza kojeg kao prva kuća stoji – zgrada Izvršnog veća Hrvatske« (Kolarić, str. 37.).
U mnoštvu pisama bivših bogoslova u vojnim glasilima po javno upućenim porukama jedno od najstrašnijih potpisao je vojnik Dragutin Barilar. Objavljeno je u skopskom glasilu »Za pobedu« od 8. srpnja 1955. pod naslovom »Lovci na duše – izgubili ste igru«:
»Druže uredniče, potpuno sam se odrekao daljeg studiranja teologije po otpustu iz Armije. ovaj članak Vam dostavljam kako ne bi ostale moje kolege mislili da sam stajao pod nečijim uticajem za promenu zvanja. Ovim člankom želim da im pokažem da su na krivom putu i pozivam ih koji imaju želju da se vrate na pravi put, kolebaju se u svojoj odluci ili stoje pod nečijim uticajem« (Kolarić, str. 42.). Bilar kao moto svoga članka navodi biblijski citat: »Ne boj se! Od sada ćeš loviti ljude! (Luka; 5-10)«. U nastavku taj 18-godišnjak u maniri »velikoga mislioca« dijeli lekcije Crkvi, Vatikanu, papi, biskupima, svećenicima, profesorima teologije, svojim dojučerašnjim poglavarima i kolegama. Pišući o »osobinama starorimskog pontifeksa maksimusa rimskog episkopa i naslednika Petrova«, on tvrdi da je »uzurpirao vrhovnu vlast nad državama« s ciljem da »dobije vlast nad dušama ljudi… nad njihovim mislima i osjećajima«. U tu svrhu on sebi »vaspitava odgovarajući kadar svećenstva već skoro dve hiljade godina… sijaset redovnika i more svjetovnih svećenika« (Kolarić, str. 43. i 45.).
Teško je utvrditi je li Dragutin Barilar doista napisao citirano pismo jer je ono poprilično srbizirano, ili ga je svojevoljno potpisao za obećane nekakve protuusluge i povlastice ili iz, možda, iskrenoga uvjerenja, no jedno je sigurno – iz njega izbija silna mržnja i želja da se katolištvo iskorijeni, što se vidi iz njegova nastavka. U njemu se najružnijim riječima okomljuje na svećenike, nazivajući ih »huškačima i zlim savjetnicima«, koji su se svi »borili protiv napretka, protiv malog čovjeka i radnika, a za povlaštenu klasu«… Najljepši i najbliži nam je primjer NOB. Zlodjela većine katoličkog klera ubjedljivi su dokaz za gornje tvrdnje, a i njihov rad u slobodnoj domovini nije bolji. Da bi nastavili takvim radom kler je pristupio vaspitanju svog podmlatka… smišljenije nego do sada. Koristeći zaostalost nekih krajeva i zatucaniji dio stanovništva, oni dječacima popunjavaju sjemeništa koristeći njihovu žeđ za naukom i obećajući im besplatno školovanje. Tu podpadaju pod najstroži režim svojih pretstojnika, bez veze sa svijetom. Organizacija Narodne omladine je zabranjena, kao i dnevna štampa, pohađanje pozorišta i kina. O bauku komunizma, njegovom štetnom utecaju i o potrebi borbe protiv njega stalno se pune uši mladim bogoslovima. Tako se vaspitavaju fanatični janjičari svog naroda i svakog napretka, vjerni samo crkvi i Vatikanu« (Kolarić, str. 45.).
On nastavlja kako »ipak i u sjemeništu u tvrđavi mraka i zaostalosti ima pukotina, kroz koje prodire istina«.. »Kod mene kao i kod mnogih mojih kolega, koji smo od kuće pošli kao djeca od 12, 13 godina vremenom se razvila neka odvratnost prema takvom životu.« Barilar dalje piše da je htio napustiti sjemenište, ali se bojao »što će drugi, što će roditelji reći«. »Jer u kući nas ima tri brata, a samo za jednog mjesta!… Sve te poteškoće riješila mi je Armija, koja mi je omogućila da se oslobodim lanaca kojim sam bio okovan« (Kolarić, isto).
Nastavlja se
