Nemilosrdni i stalni pritisci na dječake i mladiće koji su se odlučili na svećenički poziv nisu se, očekivano, ograničili samo na medijsko-teorijsko raskrinkavanje »mračnjaštva« crkvenih škola, nego su se konkretno grubo provodili u djelo tijekom njihova služenja vojnoga roka. To je podrazumijevalo niz optužaba za »protunarodno djelovanje«, »podrivanje borbene spremnosti narodne armije«, »špijuniranje u korist stranih sila«, »veličanje ustaških zločinaca« i sl., maltretiranja, montirane sudske procese i osude, zatvorske kazne, prisilni fizički rad, izgladnjivanje, pa i batinanje i sl.
Koliko je svećeničkih kandidata u tzv. Jugoslavenskoj narodnoj armiji bilo osuđeno na zatvorske kazne, nije poznato jer sustavnoga istraživanja o tom dosad nije bilo. Pojedini su autori o tom objavili vrijedne podatke, ali, razumije se, samo partikularno, tj. o zatvorima u kojima su služili kazne. Tako je don Anto Baković u knjizi »Batinama do oltara« (Martyrium Croatiae, Zagreb, 2009.) objavio popis bogoslova u Kazneno-popravnom domu u Nišu u Srbiji, ograničivši ga samo na vremensko razdoblje 50-ih godina prošloga stoljeća. Među njima su uz Antu Bakovića (Goražde, 4. srpnja 1931. – Zagreb, 26. siječnja 2017.) bili Marko Cerjanec (Stojavnica/Vivodina, 20. rujna 1930. – Taborsko, 19. srpnja 2006.), Dragutin Domšić (Vinica Belajska/Duga Resa, 20. veljače 1930. – 19. veljače 2022.), Ante Žufić (Gradište/Pazin, 6. kolovoza 1933.) i Atilije Krajcar (Pamići/Žminj, 26. rujna 1934.).
Baković je o Cerjancu, kojega je g. 1954. Vojni sud u Nišu osudio na četiri godine strogoga zatvora, zapisao:
»Rekao je da nema slobode u Jugoslaviji. Crkva nema slobodu. Obično bi oficiri KOS-a pronašli vojnike koje su zatekli u razgovoru s nekim bogoslovom ili svećenikom, pa bi ih ispitivali o tim običnim razgovorima, a oni nisu bili svjesni da svjedoče kao svjedoci optužbe. Nikakva krivica nije postojala, nikakva nedisciplina, nikakva neposlušnost, ništa za što bi ih se moglo optuživati. Stoga je svima glavni razlog osude bio zapravo onaj donesen na V. plenumu CK SKJ (Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije, op. a.) 1953. na Brijunima, a on je dao jasan zadatak svim jugoslavenskim komunistima: pooštriti mjere prema Crkvi – do uništenja! Crkvu je trebalo uništiti…« (Baković, str. 216.).
O uzništvu Dragutina Domšića, osuđenoga na tri godine strogoga zatvora g. 1952., pisao je Ivan Grah u knjizi »Udarit ću pastira« (»Josip Turčinović« d.o.o., Pazin, 2009.) nakon razgovora s njim:
»Jednoruki kosovac namjestio je provalu u vojno skladište za vrijeme Draganove noćne smjene stražarenja… Zapamtio je samicu vojnoistražnog zatvora: goli betonski pod i zidovi, bez prozora, bez namještaja. Ležao je na golom betonu, a da se zaštiti od vlage, pod sebe je stavljao cipele, a ruke pod glavu… Optužba ga je teretila po čl. 118 KZ-a (Kaznenoga zakona, op. a.): neprijateljska propaganda govorom. Nije uložio žalbu te je nakon pravomoćnosti presude prebačen u civilni zatvor izvan Niša.
U zatvoru su kriminalci-doušnici bili sobne starješine. Postojala je i prostorija ‘za revidiranje stava’. Žrtve bi zavezali za željeznu kuku i obrađivali ih na razne načine. Nedjeljom su se zatvorenici odmarali. Jedino ‘popovi i hodže’ morali su i nedjeljom obavljati nepotrebne poslove, a radnim su danom prvi bili prozivani za najteže radove…« (Grah, str. 81.-82.).
U citiranoj je knjizi opisan i »slučaj« istarskoga bogoslova i poslije svećenika:
»Tako je i Ante Žufić morao prekinuti školovanje u sjemenišnoj gimnaziji u Pazinu i 17. srpnja 1953. krenuti u Prištinu… Pod izlikom da je izabran za ‘toporačunara’ 14. je kolovoza 1954. u pratnji kurira krenuo u Niš. Ondje ga je major KOS-a iznenadio riječima: ‘Uhapšen si!’ Predao mu je snop papira i olovku i naredio da u samici napiše što opsežniju autobiografiju. Stražar ga nije pustio spavati nego ga je stalno silio na pisanje i čitanje propagandne literature… Kosovac mu je ponudio slobodu, čak i povratak u sjemenište, ali uz uvjet da surađuje s vlastima. Kad je Žufić odbio svaku suradnju i špijunažu, kosovac ga je potjerao u kut, izvukao pištolj i uperio mu ga je u čelo rekavši: ‘Šteta je utrošiti metak!’ Ja sam s tobom svršio i predajem te vojnom sudu.’ Vojni ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine« (Grah, str. 83.).
Atilije Krajcar »morao je kao bogoslov prekinuti studij i pred Uskrs 1954. poći na odsluženje vojnog roka u Prizren. Ondje je sav sretan 21. studenog 1955. primio civilno odijelo za povratak kući i nastavak školovanja na bogosloviji. Toliko iščekivani povratak u Istru istoga je dana navečer bio preusmjeren u istražni zatvor u Niš. Ondje je dospio u samicu, a da sam nije znao razloga. Na prvom ispitivanju doznao je da je optužen za neprijateljsku propagandu protiv naroda i države… Mučna su ispitivanja trajala po cijele noći. Optužnica je bila tako sročena te je 18. veljače 1956. bio osuđen na kaznu strogog zatvora u trajanju od 3 godine uz krivo svjedočenje trojice vojnika koje je kosovac onako bio nagovorio« (Grah, str. 84.).
Nastavlja se
