U prošlom nastavku objavljen je dio »mudroga« zaključka majora tzv. Jugoslavenske narodne armije Mehmeda Tockića o razlozima napuštanja svećeničkoga poziva bogoslova i sjemeništaraca, u članku »Nikada više na Kaptol« objavljenu u »Narodnoj armiji« od 14. listopada 1954., koje je sažeo u mržnju, tiraniju, izoliranost, srednji vijek i sl. Po njemu sva je sreća da su oni došli u JNA, što je za njih bio »dolazak u stvarnost«, premda su »očekivali sa zebnjom kako će biti primljeni i kakvi su to ljudi komunisti, njihove starješine i kakav ih život očekuje u Armiji o kojoj ni jednu dobru reč nisu čuli od svojih ‘vaspitača’«. »Prvi njihovi utisci su bili iznenađujuće dobri i pozitivni i potpuno drukčiji od njihove slike izgrađene u sjemeništu… Upoznali su komuniste i njihov samopregoran rad. Saznali istinu o protivnarodnom radu jednog dela klera za vreme i posle rata« (Juraj Kolarić: »Progon bogoslova u JNA / ‘Nikada se više nećemo vratiti na Kaptol’«, »Tkanica«, Zagreb, 2021., str. 23.).
Da bi potkrijepio »istinitost« svojih tvrdnja, pisac iznosi novi niz sjemeništaraca i bogoslova koji su odlučili »mračna sjemeništa i bogoslovije« zamijeniti »svjetlijom socijalističkom i komunističkom budućnošću«. Tako jedan bogoslov, koji je svejedno kasnije postao svećenik, ističe po majorovim riječima prometejsku ulogu Jugoslavenske armije u njegovu životu:
»Dolaskom u Armiju, sada mogu sasvim slobodno reći, moj život je počeo novim tokom… Saznao sam ovde, među svojim drugovima o reakcionarnom držanju pojedinih vjerskih predstavnika kroz NOB i poslijeratnu izgradnju… Zbog svega ovoga, duboko uvjeren da je tako i jedino ispravno, odlučio sam napustiti svećenički poziv« (Kolarić, isto).
U istom tonu razmišljao je (tobože?) i drugi bogoslov:
»Došavši u Armiju, nisam imao određene perspektive za bolju budućnost… Preda mnom je na jednoj strani iskrsavala laž i obmana, a na drugoj strani istina… Laži u sjemeništu zamijenila je istina u Armiji.«
On zaključuje riječima koje su ne samo s današnjega motrišta ozbiljna ugroza probavnoga sustava: »Ja neću nikada biti dovoljno zahvalan svojim starješinama i drugovima što su mi pomogli da upoznam pravi put« (Kolarić, str. 23.-24.).
Niže se u tekstu nekoliko istovjetnih »svjedočenja«, od kojih je, očito, i jedno vojnoga obveznika s hrvatskoga juga:
»U Armiji sam naišao na topao prijem, na očinsku ljubav starešinskog kadra, te sam uz pomoć drugova uspio raščistiti sa svim nazadnim pojmovima religije, koja je zlo nanijela našim narodima, a napose Dalmaciji, crkva, popovi, Vatikan, jednom riječju ‘crna mantija’, koji i danas nastavljaju sa svojim nepoštenim radom, a koji ide na štetu napretka naše domovine… U meni je konačno pobijedila istina i pravda, koju sam upoznao dolaskom u JNA« (Kolarić, str. 24.).
Njegov studentski kolega s hrvatskoga sjevera, tj. iz zagrebačke bogoslovije, pridružio mu se u razlozima napuštanja teologije:
»Nikada nisam bio toliko slobodan u mislima, toliko svjestan života, budućnosti i sebe kao sada… Shvatio sam da je život moguć i skoro jedino moguć, na drugoj strani, u dosada za mene protivničkom taboru… Počeo sam brižljivo ispitivati i gledati. Zaključak je bio: definitivni prekid s teologijom i umiješati se u redove radnog naroda, tu naći svoje mjesto i doprinjeti svoj obol za zajedničke interese domovine i radnog naroda« (Kolarić, isto).
Major objavljuje još jednu srcedrapajuću tobožnju ispovijest još jednoga bivšega bogoslova:
»Evo već sedam mjeseci gledam ono što nisam dosad poznavao. Gledam stvarnost koja je bila sakrivena mojim očima. Gledam i čudim se. Gdje sam bio, gdje sam živio, da nisam znao kako stvar stoji. Armija mi je dala nove poglede na život. Nove snage, novog elana da svoje sile utrošim u što korisniji rad, da svoj život založim za našeg čovjeka… U Armiji sam saznao kolike napore čine naši ljudi, kolike žrtve stavljaju na oltar domnovine samo da je što prije podignu i izgrade« (Kolarić, isto).
Člankopisac objavljene izjave svećeničkih kandidata »pokajnika« završava riječima:
»Ovo su kratki izvodi iz pisama bivših sjemeništaraca i studenata teologije.« Navodeći jedanaest njihovih imena i prezimena, slavodobitno zaključujući: »Oni neće više nikada doći u situaciju da ne vjeruju svojoj budućnosti. Iza tamnih zidina sjemeništa oni više neće kročiti nogom.«
No jugooficir je itekako svjestan da je veći dio izjava iznuđen i dan pod pritiscima, pa dodaje:
»Neki od njihovih drugova nisu imali snage da se potpuno odupru: oni će se vratiti u sjemeništa, navodeći kao razlog religioznost roditelja i slabo materijalno stanje. Ali oni obećavaju da će ostati sinovi svoje zemlje, da će se suprostaviti lažima koje se u crkvenim zavodima šire o našoj stvarnosti, da nikada neće zaboraviti ono što su doživeli, čuli, naučili u Armiji« (Kolarić, str. 24.-25.).
Nastavlja se
