Mnogi građani s pravom strepe pred odbacivanjem domaće monetarne suverenosti i uvođenjem eura. Pričice o tome da poskupljenja ne će biti već se napuštaju. Kaže se da će se poskupljenja ipak dogoditi, ali zbog inflacije. Jasno, pri zamjeni valuta spustit će se dimna zavjesa općega porasta cijena pa će sva poskupljenja biti pripisana inflaciji, a ne uvođenju eura.
Bugarska, Češka, Danska, Mađarska, Poljska, Rumunjska, Švedska i zasad još uvijek Hrvatska članice su Europske unije koje se ne koriste eurom. Švedski su građani na referendumu 2003. godine odbili uvođenje eura, Danska se nikad nije ni obvezala na euro, a ostali bi ga »morali« uvesti, ali nije točno definirano kada; to može biti i za sedam i za 107 godina.
Na stranicama Prilike još je prije devet godina u temi broja opsežno pisano o lošim posljedicama odbacivanja monetarne suverenosti i stoga nema smisla ponavljati iste argumente, osobito u situaciji kad je konačna odluka već donesena. Prave debate nije bilo, zastupnici interesa banaka i apologeti eurocentrizma rekli su svoje, s druge strane nitko nije ni bio pozvan. Treba podsjetiti da je 2013. godine izrađena i u Prilici objavljena anketa koja je bila poslana domaćim financijskim stručnjacima, odnosno isključivo članovima katedri za financije ekonomskih fakulteta u Hrvatskoj. Pitanje je glasilo: »Po Vašem mišljenju, treba li Hrvatska učiniti sve da što prije uvede euro?« Sudjelovalo je 26 profesora, docenata i asistenata, i njih 77 posto odgovorilo je »ne«. Ništa od toga nije bilo preneseno u medijima, ni tada ni u novije vrijeme. Toliko o uravnoteženoj raspravi.
Sad kad je stvar gotova i sve dovedeno pred gotov čin, može se samo promatrati što se u drugim, Hrvatskoj bliskim državama događalo nakon uvođenja eura. Iako je Italija bitno veća ekonomija od Hrvatske, postoje neke sličnosti. Riječ je o zemlji susjedi s kojom Hrvatska dijeli dobar dio povijesno-kulturnoga naslijeđa. Ima podosta razlika između sjevera i juga Italije, i u mentalitetu i u razini ekonomske razvijenosti, a slično tomu razlikuju se Slavonija i Dalmacija. No od toga je važniji oblik političkoga sustava. I Italija i Hrvatska parlamentarne su demokracije u kojima uzde izvršne vlasti drži predsjednik vlade, a predsjednik države ima više protokolarne dužnosti nego stvarno velike ovlasti. Vrhovni je vojni zapovjednik i brine se za čuvanje Ustava. Budući da postoje sličnosti, korisno je promatrati što se u obližnjoj Italiji događalo nakon uvođenja eura i koje su posljedice nastale dvadesetak godina nakon odbacivanja monetarne suverenosti, i iz toga – možda – analogijom predvidjeti scenarije koji bi se i u domaćem okruženju mogli dogoditi.
Pri uvođenju eura u Italiji postojao je dubok jaz između onoga što su potrošači osjetili i opisali kao povećanje cijena i službenih statistika. To se, među ostalim, objašnjavalo većim porastom cijena proizvoda i usluga koje se češće kupuju, kao i golemim porastom cijena kod nekih artikala, što su još 2006. opisali talijanski ekonomisti Paolo Del Giovane i Roberto Sabbatini. Realno je očekivati sličan igrokaz i u Hrvatskoj; građani će opisivati porast cijena, a službeni će izvori govoriti da su u krivu, da je to samo njihov subjektivni dojam.
U Italiji se prije općenito smatralo da njihov predsjednik ima simboličku, protokolarnu ulogu. To i jest bilo tako tijekom većega dijela povijesti Italije kao republike, odnosno parlamentarne demokracije. S druge strane u službenoj ulozi čuvara Ustava predsjednik ima neke važne ovlasti: vlade su dužne dobiti odobrenje predsjednika. On, dakle, imenuje (odobrava) predsjednika vlade i njegove ministre. Zadužen je i za raspuštanje parlamenta u eventualnom slučaju krize i gubitka parlamentarne većine. To praktično znači da predsjednik odlučuje hoće li se ići na izbore. Osim toga, predsjednik ratificira međunarodne ugovore i vrhovni je zapovjednik vojske. Dakle, predsjednik nije fikus, posebice u vremenima krize kad politički sustav nije u stanju donijeti stabilna i održiva rješenja.
Od integracije Italije u Europsku uniju i prelaska na euro može se pratiti proširenje tradicionalne uloge talijanskoga predsjednika i preoblikovanje političkoga sustava. Članstvo u euru za bilo koju zemlju znači da se uloge vlade i parlamenta sve više svode na »urudžbiranje« i automatski prijenos u lokalno okruženje često nepopularnih (i nedemokratski donesenih) ekonomskih odluka potpisanih »negdje gore«, na europskoj razini. To za posljedicu neizbježno ima rekonfiguraciju političko-ekonomskoga sustava, odnosno jačanje tehnokratskih vlasti na svim razinama, uključujući i onu predsjednika, te marginalizaciju parlamenta. Uobičajeno se to predstavlja kao nuždan preduvjet za brzu i učinkovitu provedbu ekonomskih politika koje birokracija EU-a voli i promiče; među ostalim to su politike koje se zauzimaju za privatizaciju i tržišno orijentiranu liberalizaciju. Parlament tu samo smeta.
Nakon što je talijanska elita odlučila uvesti euro bez referenduma, trebalo je obraniti tu odluku od svih mogućih demokratskih, pa i populističkih napada. Tako se uloga predsjednika transformirala od čuvara Ustava u čuvara međunarodnih ugovora i obveza, posebice onih prema EU-u. Uvođenje eura i prijenos ekonomskih ovlasti na Uniju značilo je da su političke stranke, čak i kad su uspjele osigurati većinu u parlamentu, uočavale da nemaju ekonomske alate potrebne za održavanje društvenoga konsenzusa, odnosno za provedbu onoga što su si uzele u zadaću i obećale biračima. To je bilo vidljivo i u Italiji i u Grčkoj.
Tako je u Italiji stvoren sustav društvene i političke nestabilnosti s predsjednikom koji je preuzimao sve aktivniju funkciju. Uvođenje eura pokrenulo je institucionalnu tranziciju iz jednoga oblika demokracije u drugi: iz parlamentarnoga režima u praktično predsjednički režim u kojem zakonodavna vlast u parlamentu igra sasvim sporednu ulogu.
To je postalo vidljivo pod dvostrukim mandatom predsjednika Napolitana kad je on postao značajnim moćnikom tamošnje politike, do te mjere da su ga kritičari prozvali »kralj Giorgio«. Poznato je da je Napolitano odigrao važnu ulogu u zakulisnom međunarodnom »državnom udaru« u kojem je uz koordinaciju tadašnjega predsjednika ECB-a Draghija, Angele Merkel i Sarkozyja godine 2011. srušen predsjednik vlade Berlusconi. Što god se mislilo o Berlusconiju, njegovo političko smaknuće nije išlo standardnim demokratskim tokovima. Berlusconija je naslijedio Monti, kojega je osobno izabrao sam Napolitano, a Montijeva se vlada nazvala »vladom predsjednika«. Pri tome nije nevažno napomenuti da talijanskoga predsjednika građani ne biraju izravno, nego ga biraju elektori (građani na izborima biraju one koji će poslije birati predsjednika).
Nije prošlo dugo i opet se pokazao značaj rekonfiguracije političko-ekonomskoga sustava te uloge predsjednika države. Godine 2018., nakon koalicije Pokreta pet zvjezdica i Lige, u skladu s talijanskim Ustavom udružene su stranke dostavile svoj izbor ministara predsjedniku na potpis. Na predloženoga ministra gospodarstva predsjednik je uložio veto zbog njegovih kritika upućenih ekonomskim politikama eurozone. To nedvojbeno upozorava na postojanje svojevrsne konvencije prema kojoj političke stranke ili koalicije koje su kritične prema postojećim ekonomskim i monetarnim aranžmanima unutar eurozone ne mogu ni ući u vladu, a kamoli onda nešto na vlasti promijeniti. Nakon toga, kad se trebao početkom 2021. raspustiti parlament, predsjednik je to odbio i potom osigurao da se bivši predsjednik Europske središnje banke Draghi ustoliči za premijera bez izbora.
Tako je došlo do ocjene da talijanski predsjednik danas više i ne glumi da je neutralni čuvar Ustava. Ne samo da se podrazumijeva da on igra važnu političku ulogu, nego talijanske elite od njega očekuju da upotrijebi sve ovlasti kako bi održao status quo i držao euroskeptike što je dalje moguće. Što god da se na izborima dogodi, jedno je sasvim jasno: talijanska demokracija postala je igralište elite u kojoj se frakcije establišmenta bore za vlast, a većina se građana više i ne trudi izići na izbore.
I? Ima li tu kakvih lekcija za Hrvatsku? Ne treba biti osobito inteligentan da bi se zaključilo kako je i u Hrvatskoj nakon uvođenja eura moguće očekivati vrlo slične procese, s tom razlikom da hrvatski politički establišment ni prije nije bio nešto osobito samosvjestan i suveren, tako da će se vjerojatno samo utvrditi i institucionalizirati postojeći model slabe parlamentarne demokracije, odnosno plutokracije.
Ovaj se tekst temelji na članku Thomasa Fazija i Paola Cornettija pod naslovom »Kako je EU uništila talijansku demokraciju« (Unherd.com, 2022.).
