»U svome radu i životu nastojao sam se voditi načelima katoličke vjere i ljubavlju prema svom hrvatskom narodu. Svojim riječima i člancima nastojao sam pridonijeti kulturi, slobodi i afirmaciji hrvatskoga naroda, iz kojeg sam potekao i za koji sam radio, molio i trpio.« Tako je u svojoj oporuci zapisao svećenik publicist i znanstvenik Ivan Tomas, jedna od najzanimljivijih osobnosti u vrtlozima hrvatskoga narodnoga i crkvenoga života 20. stoljeća.
Rođen je 29. rujna 1911. u Drinovcima, gdje je pohađao pučku školu. Gimnaziju je započeo u Stocu, a završio u Travniku, gdje je uređivao gimnazijski list »Travničko smilje«. Školovanje je nastavio na sarajevskoj bogosloviji 1932. – 1937., kada je zaređen za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije. U tim godinama pisao je u »Travničkoj spomenici«, »Vrhbosni« i »Katoličkom tjedniku«. U Hercegovini je službovao u Prenju 1937. – 1938. kao kapelan te kao upravitelj novoosnovane župe u Šipovači 1939. – 1940. Nakon toga otišao je u Skoplje za tajnika biskupu Smiljanu Čekadi. Tu je, uz ostalo, uređivao list »Blagovijest«. Biskup ga je 1941. poslao na poslijediplomski studij u Rim, gdje je, boraveći u Papinskom hrvatskom (tada još ilirskom) zavodu sv. Jeronima, na Papinskom sveučilištu »Gregoriani« 1951. doktorirao iz teologije. Osim toga, diplomirao je arhivistiku, diplomatiku i paleografiju. Kako je za ratnih i poratnih godina bilo u Rimu mnogo hrvatskih izbjeglica, mnogima je pomagao na razne načine u suradnji s Krunoslavom Draganovićem i Bratovštinom sv. Jeronima.
Od 1954. do početka 1962. vodio je hrvatsku sekciju Vatikanskoga radija. U njegovo vrijeme Radio je započeo svakodnevno prenositi emisiju na hrvatskom jeziku. Zbog »viših« ciljeva »Ostpolitik«, a i komunističke su vlasti tražile njegovo iseljenje iz Zavoda sv. Jeronima i smjenu s Vatikanskoga radija kao uvjet da hrvatske biskupe puste na Drugi vatikanski sabor i omoguće im slanje svećenika studenata u Rim, napustio je Radio i Zavod te se preselio u sjedište Hrvatske iseljeničke dušobrižničke službe – Dom bl. Nikole Tavelića u Grottaferrati, gdje je 1963. osnovan Hrvatski povijesni institut, kao »kulturna ustanova slobodnih hrvatskih povjesničara«, i časopis »Novi život«.
Pisao je za mnoge hrvatske iseljeničke časopise i revije. Uz brojne članke u kulturno-duhovnom časopisu »Novom životu«, uz ostale o I. Meštroviću, I. Andriću, B. Pascalu, K. Adenaueru, J. F. Kennedyju, V. Mačeku, J. J. Strossmayeru, kardinalu Stepincu, W. Churchillu, H. Danielu-Ropsu, M. Vaninu, svetoj braći Ćirilu i Metodu, I. Merzu, J. Stadleru i dr., neke potpisane pseudonimima, piše studije i rasprave, primjerice »Osvit novog Hrvatskog preporoda« (u povodu »Deklaracije« 1967.), »Svjetsko značenje rata i mira Židova i Arapa«, »Životnost ideje narodnosti«, »Najezda političkog ateizma«, »Smisao i uloga mučeništva«, »Paradoksi ustajala i nemirna mira«. U »Hrvatskoj reviji« je uz više prikaza i nekrologa napisao nekoliko studija, a neke su tiskane kao separati u nakladničkom nizu »Knjižnica Hrvatske revije«.
Posebno su vrijedni članci o kardinalu Stepincu, Krunoslavu Draganoviću, o. Stjepanu Krizinu Sakaču i Ljubi Wiesneru, njegovu prethodniku na vatikanskom radiju. Piše i za »Glasnik Srca Isusova i Marijina« (Salzburg), »Studia Croatica«, »Novu Hrvatsku«, »Križ«, »Danicu«, »Našu nadu«, »Hrvatski glas« i dr. Člancima sudjeluje u prvoj hrvatskoj emigrantskoj publikaciji 1945. »Martyrium Croatiae« te više publikacija i zbornika, kao što su »Hrvatski razgovori o slobodi«, »Zbornik u čast sv. Nikole Tavelića« i »Stepinac mu je ime«, gdje je objavio opsežnu studiju »Kardinal Stepinac u svjetskoj književnosti«. Bio je supotpisnik »Izjave« hrvatskih intelektualaca 1970. u povodu proglašenja Nikole Tavelića svetim. Objavio je knjige »Dragutin Kamber. Utrka sa smrću« 1970. i »Božji svjedoci« 1971., pod pseudonimom Ivo Humski.
»Don Ivan odlikovao se pronicljivim umom, kritičkim duhom, izvanrednim pamćenjem i vedrom naravi. Nije se izmicao ni oštrim polemikama kad se radilo o obrani istine« (R. Perić). Ljubav prema svomu narodu nije ga priječila da kritički razmatra njegovo duhovno stanje i politički položaj. Tako u članku »Osjećaj krivnje i svijest odgovornosti« (1970.) piše: »Narodi moraju ispitivati svoju savjest i ispravljati svoje opačine, da sami mogu postojati i biti dostojni članovi zajednice slobodnih naroda. Mi Hrvati imamo tako strahovitih opomena prošlosti i zadataka u sadašnjosti, da ih moramo najozbiljnije uočiti i dosljedno postupati ako želimo da naš naraštaj ili barem onaj nakon nas doista mogne doživjeti slobodu Hrvatske i u slobodi ostvarivati bolju sreću i sebi i svijetu. Kajanje i pokora naroda samo je izraz prave snage i hrabrosti, izvor mudrih nadahnuća i odluka.«
Godine 2014. izišla je knjiga »Pet redaka« – Tomasovi dnevni zapisi u pet redaka tijekom 1943. i prvih triju mjeseci 1944. Ta je knjiga vrijedan historiografski izvor crkvene povijesti i povijesti hrvatskoga iseljeništva, osobito života hrvatske rimske kolonije. Umro je 27. kolovoza 1992. u Rimu, gdje je i pokopan u grobnici Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima.
