Da se u nekom službenom dokumentu Republike Hrvatske u njezinoj 30-ljetnoj povijesti izrijekom spominje progon kršćana dogodilo se, vjerojatno prvi put, u srijedu 25. studenoga kada je pred zastupnike Hrvatskoga sabora na izglasavanje došao Prijedlog državnoga proračuna Republike Hrvatske za 2021. i projekcija za 2022. i 2023. Kako je do toga došlo? Prema objavljenim informacijama, dva dana ranije na 22. (telefonskoj) sjednici Vlada Republike Hrvatske dala je suglasnost da se prihvati amandman koji je podnijela zastupnica Hrvatskoga sabora Marijana Petir da se u okviru proračunskih sredstava Ministarstva vanjskih i europskih poslova otvori nova proračunska aktivnost: »Pomoć progonjenim kršćanima i drugim osobama koje su u potrebi.« Prema zastupničinu obrazloženju, ta bi se proračunska stavka ponajprije odnosila na stipendiranje mladih ljudi koji su progonjeni zbog svoje vjere te im je onemogućeno školovanje, čime bi im se omogućilo da studiraju u Hrvatskoj te da se potom vrate u svoju domovinu gdje će »pomoći u izgradnji svojih zajednica, te demokratskoga i tolerantnoga društva«. Program bi bio usmjeren i na »socioekonomski razvoj i izgradnju uništenih kršćanskih zajednica kako bi se kršćane ohrabrilo da ostanu živjeti u svom domu«. Državnim proračunom s amandmanom kojim se, pa makar i na simboličan način, štiti one s kojima većina u Hrvatskoj dijeli iste vrijednosti, Hrvatska se potiho, ali ipak službeno svrstava u skupinu zemalja »kršćanskoga svijeta« kojima je stalo do 300 milijuna današnjih kršćana kojima prijeti progon, što su službene procjene.
Pritom nije do kraja točno u potpunosti poistovjećivati krug zemalja kršćanskoga svijeta s institucijama Europske unije. Kao što je poznato, Europska je unija odbila početkom novoga tisućljeća u svojem »ustavu« čak i spomenuti da je izrasla iz kršćanskih korijena. Time se na neki način odmaknula od odrednice da je »kršćanski svijet«. I neki nedavni događaji na razini EU-a svjedoče da se stvari nisu bitno promijenile. Naime, i u doba hrvatskoga predsjedanja Europskom unijom u prvoj polovici 2020. nisu u teme zasjedanja Vijeća EU-a ušle preporuke Vijeća biskupskih konferencija Europske unije i Konferencije europskih Crkava da se usvoje ciljane mjere za zaštitu visokoranjivih vjerskih manjina u zemljama i regijama u kojima postoji rizik od nestanka (npr. kršćani na Bliskom istoku), da se prikupljaju dokazi u slučaju međunarodnih zločina počinjenih protiv njih te da se promiču i podupiru nacionalni ili međunarodni mehanizmi za kazneno gonjenje počinitelja. Europski biskupi izričito su tražili i da se odobri puna politička, socijalna i financijska potpora kako bi se djelotvorno ostvarilo pravo kršćana i ostale progonjene manjine, posebno na Bliskom istoku, da ostanu u svom domu.
Ipak, u Europskoj uniji postoje države koje su nedvosmisleno stale u zaštitu progonjenih kršćana, poput Mađarske čija vlada već nekoliko godina ima ured preko kojega pomaže proganjanim kršćanima diljem svijeta.
Čude oni u hrvatskom društvu koji dovode u pitanje hrvatsko pomaganje progonjenim kršćanima s obrazloženjima da je riječ o povlaštenom položaju jedne skupine vjernika pred hrvatskim proračunom. No zasigurno osporavatelji nisu spremni na »povlastice« koje u mnogim zemljama svijeta dobivaju kršćani. O kojim je razmjerima ugroženosti kršćana riječ upozorio je i američki kardinal Timothy Dolan na nedavno održanom međunarodnom skupu o progonu kršćana u SAD-u. Odjeknuo je u svjetskim medijima njegov glas da je u protekla dva desetljeća samo zbog toga što vjeruju u Krista ubijeno više od milijun i 250 tisuća ljudi diljem svijeta! Citirao je pritom i sv. papu Ivana Pavla II. koji je rekao da je od ukupnoga broja ljudi koji su u 2000 godina povijesti kršćanstva izgubili život zbog vjere u Krista polovica ubijena u 20. stoljeću. U tu tužnu kršćansku mučeničku statistiku nedvojbeno ulaze i katolici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su brutalno ubijani u Drugom svjetskom ratu i poraću te u Domovinskom ratu. Na to su upozorili i hrvatski biskupi iz Bosne i Hercegovine u svojem pismu od 20. studenoga u povodu 25 godina od potpisivanja Daytonskoga sporazuma: »Izostala je od domaćih i stranih dužnosnika, zaduženih za provođenje Sporazuma, nužno potrebna dostatna politička, pravna i materijalna potpora povratku i održivu ostanku čak nekoliko stotina tisuća domaćih katolika – uglavnom pripadnika konstitutivnoga (barem na papiru!) hrvatskoga naroda; gotovo je cijela katolička populacija u jednoj polovici zemlje – u entitetu Republika Srpska – iskorijenjena, a u drugoj polovici, u entitetu Federacija BiH, ona se kontinuirano smanjuje…«
Pomaganje progonjenim kršćanima ne samo da nije pitanje u koje bi se Hrvatska mogla uključiti, nego još i više: ne postoji ni jedan razlog zašto u tome ona na razini EU-a ne bi mogla biti predvodnica. Naime, među zemljama članicama Europske unije jedino je Hrvatska nedavno u Domovinskom ratu iskusila ubojstva, mučenje i progone ponajviše katolika, paljenje crkava, otimačine i krađe. To je doista velika rana u povijesti suvremenoga kršćanstva, no to je ujedno veliko iskustvo kroz koje je prošao hrvatski narod, iskustvo na temelju kojega bi se s mnogo većom empatijom i razumijevanjem moglo preko institucija hrvatske države i društva pomoći suvremenomu naraštaju progonjenih kršćana u svijetu. U suprotnom, kad bi hrvatska politika stajala postrani pred mučeništvima današnjih kršćana u svijetu, to bi značilo obezvrijediti i podnesene žrtve hrvatskih kršćana.
