Zloguka brzina razvoja ratnih događanja u Ukrajini koja trpi krvavu rusku agresiju na suverenu ukrajinskom teritoriju – što je nedvosmisleno deklaracijom u Hrvatskom saboru službeno osudila i Hrvatska – iz sata u sat niže žrtve koje osim vojnika podnose i djeca i nedužni civili. Dok se nižu statistike o ranjenima i ubijenima, o sve više izbjeglih, dok prijetnje aktiviranja nuklearnoga oružja postaju sve realnije, usporedno se ipak događa nešto pozitivno što europski kontinent nije doživio još od rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Europsku uniju, koju već dugo prati glas umorne i stare dame koja, ponekad se čini, velikim sredstvima kojima raspolaže kao da uspijeva samo financirati kozmetičke zahvate na svojem izboranom licu, sada je Ukrajina podsjetila da joj na svjetskoj karti nije mjesto ni u sanatoriju ni u kozmetičkom salonu, nego je nanovo probudila potencijal njezine istinske vitalnosti i solidarnosti njezinih naroda. Kada su zemlje Europske unije odlučile da će 2022. za EU biti godina mladih, teško da je mogla slutiti da će to zapravo biti godina u kojoj će dobiti šansu vratiti svoj mladenački zanos i pokazati ga u potpori Ukrajini, i to na način da učini sve što je moguće da što brže postane njezina članica, jer jedino ju tako i de facto i de iure može mnogo bolje zaštititi od krvave agresije.
Ukrajinski je predsjednik u svojem emotivnom obraćanju dao velik kompliment Europskoj uniji kada je zastupnicima u Europskom parlamentu u utorak 1. ožujka zavapio: »Europska će unija s nama biti puno jača, to je sigurno. Bez vas Ukrajina će biti usamljena. (…) Dokažite da ste s nama. Dokažite da nas ne ćete napustiti. Dokažite da ste doista Europljani i tada će život pobijediti smrt, a svjetlo će pobijediti tamu.« Rekao je to samo dan nakon što je službeno zatražio primanje Ukrajine u EU u ozračju kad su se žrtve nedužnih brojile u stotinama. Europa se preko tih riječi ponovno mogla, prigibajući se žrtvi Ukrajine, podizati u svojem dostojanstvu.
No nije to bio prvi vapaj Europi koji je došao iz Ukrajine. Iz današnje perspektive čini se da se preolako prešlo preko vapaja sv. pape Ivana Pavla II., to jest njegova poziva koji je očito s veliki razlogom izrekao na kraju svojega pastirskoga pohoda Ukrajini 2001. Znakovito, prvo što je rekao bilo je: »Hvala ti, Ukrajino, koja si branila Europu u svojoj neumornoj i herojskoj borbi protiv osvajača. (…) Neka vam Gospodin podari mir, narode Ukrajine, koji ste uz upornu i skladnu predanost napokon povratili svoju slobodu i započeli rad na ponovnom otkrivanju svojih najistinitijih korijena. Predani ste mukotrpnomu putu reformi s ciljem da se svima pruži mogućnost da slijede i prakticiraju vlastitu vjeru, kulturu i uvjerenja u okviru slobode i pravde. Čak i ako još uvijek osjećate bolne ožiljke golemih rana nanesenih tijekom beskrajnih godina ugnjetavanja, diktature i totalitarizma, tijekom kojih su prava naroda bila uskraćena i gažena, s povjerenjem gledajte u budućnost.« Tada izgovorene riječi svetoga pape ni danas ničim ne gube na aktualnosti: »Ovo je pravo vrijeme! Ovo je vrijeme za nadu i odvažnost! Nadam se da će Ukrajina moći u potpunosti postati dio Europe koja će zauzeti cijeli kontinent od Atlantika do Urala.« Bio je to proročki govor koji je završio papinom molitvom koju i danas ima smisla moliti: »Molim svemogućega Boga da vas blagoslovi, narode Ukrajine, i da izliječi sve vaše rane. Neka njegova velika ljubav ispuni vaša srca i vodi vas u trećem kršćanskom tisućljeću prema novoj budućnosti.«
