Hrvatski jezik ima bezbroj riječi koje imaju slična značenja, ali u različitim okolnostima. Takav je slučaj s pojmovima moralnosti i nemoralnosti, danas uobičajene riječi u međusobnim predbacivanjima ili obranama određenih ponašanja političara i državnih dužnosnika. Sve ovisi o tome želi li se nekoga poniziti ili uzvisiti. Međutim, životne situacije mogu biti vrlo različito nijansirane pa riječi moralan ili nemoralan često mogu biti pregrube ili preblage. Zato valja podsjetiti na mnogobrojne sinonime kao što su krjepost, čestitost, neporočnost, skromnost, pravednost, širokogrudnost, dobrota, svetost i slično. Nažalost mediji i javni djelatnici izbjegavaju te riječi u međusobnom komuniciranju, a to osiromašuje jezik.
To se najbolje vidi u posljednjem slučaju ministra koji se natjecao za povlašteni kredit za rješavanje stambenoga pitanja. Ispunjava uvjete propisane zakonom i nije u sukobu interesa, a predbacuje mu se nemoralnost, samo zato što je u položaju ministra. Najglasniji u osudama su oni koji su se i sami koristili određenim pogodnostima u određenim životnim situacijama. Zaboravljaju na biblijsku pouku: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.«
Mnogi su ljudi često bili svjedoci da je grijeh nagrađivan uspjehom, a čestitost, krjepost ili skromnost budu kažnjavane ponižavanjima. Tako je bl. Ivan Merz govorio o »krjeposti vjere« i »krjeposti čistoće« koje su nevjerojatno važne. Zato se valja vratiti zapostavljanim riječima, odnosno pojmovima koji bolje objašnjavaju određene ljudske slabosti i društvene odnose, bez grubih svrstavanja u moralno ili nemoralno.
Kada se za čovjeka kaže da je čestit, riječ »čestit« zapravo je pridjev koji označava »kakav« je. Dakle, pojam »čestit« mora se procjenjivati kao pitanje »kakav«, a na to pitanje odgovor traže sami građani u skladu sa svojim mjerilima poštenja i pravde ili skromnosti, koja su primjenjiva u njegovoj obitelji, rodbini ili širem socijalnom okruženju i primjerena njegovu svjetonazoru.
Bitno je da se osoba označena kao čestita doživljava kao karakterna osoba koja ima ispravne prosudbe o poštenju, pravednosti, čovječnosti ili slično. Dakle kao osoba koja ima prirodnu mudrost, kojoj se može vjerovati i koja u skladu s tim osobinama ispravno razmišlja i postupa te donosi predvidivo ispravne odluke, koje ne treba naknadno pojašnjavati ni opravdavati kao pogrješno shvaćene. Osoba koja čuva svoje dostojanstvo. To nedostaje mnogim dužnosnicima i političarima.
Međutim za »čestitost« ili »krjepost« nije dovoljno izbjegavanje nemorala i nepoštenja jer čestitost traži aktivno sudjelovanje i unošenje svojih sposobnosti za donošenje ispravnih odluka. To se ne može učiti iz knjiga ni stjecati naobrazbom. Čestit karakter proizlazi iz života u društvu u kojem se potiče pokazivanje vrlina i cijene se te vrline.
Zato čestit čovjek može biti i priprost, neobrazovan ili siromašan pojedinac, koji se ponaša u skladu sa shvaćanjima moralnosti i poštenja, čovjek kojemu se može vjerovati na riječ jer uvijek nastoji očuvati svoje dostojanstvo i čast. To mjerilo mora se primjenjivati i na političare, državne dužnosnike, ali i na sve javne djelatnike.
Građani trebaju cijeniti slobodu mišljenja i izražavanja, ali ne smiju nasjedati na zloupotrebu slobode izražavanja. Zato i kod političara treba razlikovati mudrost od lukavosti. Tako se lukavost može prikrivati raznim naizgled posrednim sredstvima. Tobože naivno krivo shvaćanje što je imovina, što je sukob interesa, što je javni, a što vlastiti interes, nisu namjerni nemoral, ali svakako ne pripadaju u časno ili čestito ponašanje. Čak i tu treba razlikovati znanje i informiranost jednoga pravno obrazovana pojedinca (npr. sudac) od onih koji takvu naobrazbu nemaju i po tome prosuđivati je li riječ o izvještačenosti i lukavosti ili o neznanju.
Isto vrijedi i za zloupotrebljavanje pogrješnih podataka, kao i izbjegavanje izravnih odgovora na konkretna pitanja. Postoji i bezbroj drugih mogućih zavođenja, pa i zavaravanja javnosti i građana, koja se ne moraju podvoditi pod nemoralna ponašanja ili nisu časna ponašanja. To se često događa u predizbornim kampanjama. Zbog toga čestitost, odnosno časnost i dosljednost određene osobe valja prosuđivati i po tome koliko se ona povodi prema provjerenim činjenicama, a koliko prema glasinama.
Ljudi vole kada im se govori istina, zato bahatost i ignoranciju uvijek kažnjavaju, što osobito vrijedi za mlađu populaciju. Nasuprot tomu, u starijih je više naglašen strah i nesigurnost prema promjenama, a to političari vole zlorabiti. No za sve bi trebalo biti glavno mjerilo povjerenje da je određena osoba časna, čestita i dosljedna te da drži do svojih uvjerenja i obećanja, bez naknadnih izmotavanja u stilu: »Nisam tako mislio… To je izvađeno iz konteksta… Zlonamjerno me krivo tumačite« ili kada umjesto odgovora prelazi u napadačka predbacivanja za neke grijehe iz prošlosti. Osim toga, građanima se nameće pozitivna ili negativna selekcija. Nema crno-bijelo, pa tako ni u političara ni dužnosnika.
