Četvrta vazmena nedjelja još nosi naslov i Nedjelja Dobroga Pastira. U prvom čitanju iz Djela apostolskih može se uočiti da je okupljanje učenika poput ovaca oko pastira donosilo mnogo loših pogleda među onima koji su ih promatrali. Piše sveti Luka: »Kad su Židovi ugledali mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljali su se onomu što je Pavao govorio.« Okupljanje je uzrokovalo zavist.
Nije li zavist nešto vrlo opasno što se tako prikriveno nastanjuje u ljudska srca? Jedno obično promatranje ljudi oko Pavla koji je naviještao Dobroga Pastira uzrokovalo je među nekim promatračima zavist. Pa kako i ne bi? Pobožni Židovi koji su u hramu naučavali narod, koji su niz godina okupljali mnoštvo, sada odjednom, dolaskom svetoga Pavla, vide da je njihovo mnoštvo nagrnulo slušati Pavla. On nije naviještao sebe, nego riječ Božju: govorio im je o spasenju koje se otvara i poganima, a ne samo Židovima. Židovi su se osjetili ugroženo, odjednom se smanjio broj njihovih sljedbenika, utjecaj im se počeo topiti. Promatrali su svetoga Pavla. I počeli u sebi kipjeti: »Kako to da mi ne okupljamo mnoštvo? Gdje smo pogriješili? U čemu se krije tajna njihova uspjeha? Kakve samo laži govore, a drugi ih pažljivo slušaju?!« Sveti Pavao u Antiohiji je bio prinova, novo lice. I došao je oduzeti im utjecaj koji su imali. Na njihovu terenu, u blizini sinagoge, tik do njihova mjesta utjecaja sveti je Pavao okupio mnoštvo.
Kada su im nestali svi argumenti, a nisu ni znali što bi o Isusu mislili, Židovi su se okrenuli psovkama. Upadali su mu u riječ, nisu mu dopuštali govoriti, nisu se mogli više suzdržati. Njima je ovladala zavist. Srce im se potpuno otrovalo od uspoređivanja. Okopnili su. Sve što su gradili kao da je pred njihovim očima počelo nestajati. Nisu mogli podnijeti da neki pridošlica Pavao postaje novo poželjno lice u njihovu gradu. Psovka je bila jedino što su mogli javno izreći.
Žalosno je otupjeti u zavisti. Ako zavist obuzme ljudsko srce tako snažno da ni potpore ni pohvale više ne izlaze iz usta, nego samo psovke, čovjekovo se stanje ozbiljno pogoršalo. Zavist je protivnicima svetoga Pavla pomračila um, ništa dobroga više nisu primjećivali. Ljudi su se oko njih počeli bolje vladati, čuli su o spasenju, o opraštanju, o nesebičnoj ljubavi, a oni – iz njih su grmjele psovke. Ozbiljno je zakačiti zavist u vlastito srce. Ona je sposobna pokvariti život.
Kaže Ivan Zlatousti o zavisti dok tumači navedeni odlomak: »Apostole su ljudi slijedili. A zašto ih onda nisu odmah pokrstili? Nije bilo pravo vrijeme jer ih je bilo potrebno prvo uvjeriti da bi u vjeri bili postojani. Ali kada su Židovi ugledali mnoštvo, bili su puni zavisti. Proturječili su stvarima koje je govorio sveti Pavao. Promotrite samo zlobu koja je povrijeđena dok ranjava druge! Židovi su ih prvo molili da govore, a sada su im se usprotivili. I psuju! Kakva nesmotrenost! Primjećujete li kako su Židovi upravo svojim svadljivim ponašanjem širili propovijedanje? Doveli su do toga da su apostoli hrabro progovorili i došli do pogana!«
Danas kršćani koji hrabro svjedoče svoju vjeru isto potiču na zavist. Posvuda nekakvo promatranje, uspoređivanje, traženje prijestupa. Onaj koji hrabro životom pokazuje vjeru, pobuđuje u drugima zavist. Koliki vide u vjernicima osobe koje treba izbjegavati? Ne samo izbjegavati, nego se uz vjernike neki osjećaju uznemireno. Neki ne mogu podnijeti ako netko moli, ako se netko obratio, ako netko vjeruje, ako dobro odgaja svoju obitelj, ako je staložen, ako oprašta, ako ne trača, ako živi čestito, ako se kloni lošega društva. Silni pogodbeni veznici »ako«. I svaki dodatni »ako« raspiruje zavist u tuđim srcima. Kako na takvu zavist ostati miran? Može li se ljudsko srce obraniti od zaraze zavisti?
Izazov je biti u svijetu a ne biti zavidan. Onaj tko se prestane s ljudima uspoređivati, počinje promatrati Boga, traži Božju blizinu. Zato, kolike li radosti kada se iz ljudskoga srca ukloni zavist. Možda bi bilo potrebno manje promatrati druge, manje izgrađivati dobru vanjsku sliku o sebi, a više u život unijeti najobičnije gledanja u Boga. Možda bi se tada svijet počeo mijenjati u mjesto bez odbacivanja, u mjesto u kojem psovka zavisti više ne bi bila zarazna za ljudsko srce.
Gospodine, ne dopusti da se u nas uvuče ikakva zavist, očuvaj nas od zlobnoga uspoređivanja koje donosi razgradnju našega bića, nego nas izgrađuj da čeznemo prema Tebi jer je u Tebe spasenje otvoreno svima za vijeke vjekova. Amen.
