Uoči početka velikoga projekta »Rijeka 2020. Europska prijestolnica kulture« zvijezda petokraka, najavljeni projekt riječkoga multimedijalnoga aktivista Nemanje Cvijanovića, izazvao je burne reakcije. U Hrvatskom saboru bivši ministar kulture upitao je aktualnu ministricu hoće li nečinjenjem omogućiti izvođenje te tzv. instalacije ili će samo jednim svojim potpisom spriječiti tu estetsku devastaciju. Ministrica je odgovorila da smo 1990. odlučili živjeti u državi koja će biti demokratska i koja ne će cenzurirati umjetnike. Dakle, o tome što će koji umjetnik u Hrvatskoj misliti, raditi, kako će djelovati, odlučivat će umjetnici, a ne neki ministar ili neki komesar na bilo kojoj adresi, glasio je otprilike ministričin odgovor, uz obrazloženje da Rijeka sama bira umjetničkoga voditelja i projektni tim zadužen za osmišljavanje programa. Emina Višnjić, direktorica tvrtke »Rijeka 2020 EPK« za Jutarnji list kazala je da je spomenik koji postavlja Cvijanović dio programskoga pravca »Doba moći«. »Program je inspiriran Rijekom kao laboratorijem europske povijesti i govori o različitim oblicima i odnosima moći, primjerice D’Annuzijeva okupacija, Goli otok, umjetnost 1990-ih ili, pak, tema granica koje su premrežavale grad i koje su jedna od ključnih tema današnje Europe. Riječ o spomeniku koji na sebi ima krhotine 2800 crvenih stakala u počast poginulim osloboditeljima Rijeke od fašizma. Sama izvedba spomenika tematizira i poziciju antifašizma u suvremeno doba, odnosno blaga nakošenost spomenika nosi poruku njegova naziva: samoobrambeni spomenik, spomenik koji sam sebe brani.«
U svojoj pak kolumni Tihomir Dujmović ideju da se na kultni riječki neboder u središtu grada instalira višetonska zvijezda petokraka napravljena od armiranoga betona nazvao je nevjerojatnom. Piše dalje da je posljednji put to palo na pamet krajem Drugoga svjetskoga rata partizanima kada su netom što su ušli u grad likvidirali 700 Riječana, stavili na isti neboder mamutsku zvijezdu petokraku. Ako je to bio izraz ratnih pobjednika, kako je moguće shvatiti da se potpuno ista reakcija planira 75 godina kasnije, pita se Dujmović, poentirajući da će se višetonska petokraka u jednoj zemlji članici Unije instalirati na vrh riječkoga nebodera točno u trenutku dok Hrvatska presjeda istom tom Europskom unijom. Dvoji li tko, ako se taj performans dogodi, da će u najmanju ruku predstavnici Mađarske, Poljske i Slovačke izraziti javno zgražanje nad tom činjenicom, što se jasno može iščitati njihovim držanjem u odnosu na komunističku povijest?
Zadnjih dana novine su svjedočile o požaru u obiteljskom domu za starije i nemoćne koji se naglo proširio, a koliko je bilo poznato objekti su bili derutni bez primjerenih protupožarnih aparata. Kako piše Romana Kovačić Barišić dom je zatvoren, a protiv vlasnice je inspekcija Ministarstva za tu djelatnost podnijela kaznenu prijavu Županijskomu državnomu odvjetništvu u Zagrebu, kazala je ministrica Vesna Bedeković. Inspekcija je nalaz uputila županijskomu Dorhu zbog niza utvrđenih nepravilnosti. Vlasnica obiteljskoga doma u čijem je ilegalnom objektu u subotu u zoru planuo požar u kojem je izgorjelo šestero korisnika pružala je socijalne usluge smještaja u prostorima za koje nije imala rješenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta, kakve propisuje pravilnik o minimalnim uvjetima za pružanje socijalnih usluga. Osim što su korisnici bili smješteni u ilegalnom prostoru za koji Krapinsko-zagorska županija nije dala nikakvu dozvolu, inspekcija nadležnoga ministarstva također je utvrdila i da je u domu bio smješten prevelik broj korisnika. Obiteljski domovi, naime, na smještaj i skrb smiju primiti između pet i najviše dvadeset korisnika i skrbiti se o njima, međutim u Andraševačkom domu bilo ih je pedeset u ukupno tri objekta. Od toga je samo jedan objekt imao potrebnu dozvolu za rad, odnosno potvrdu o ispunjavanju minimalnih i tehničkih uvjeta za smještaj najviše dvadeset korisnika. Petstotinjak metara dalje od toga objekta u još dva druga objekta vlasnica »Zelene oaze« smjestila je još korisnika a da za te objekte nije ishodila zakonom propisane dozvole. Jedan od tih dvaju objekata velika je kuća, kraj nje u dvorištu bila je mala preuređena stara drvena kuća. U nju su smjestili šestero teško pokretnih korisnika koji su stradali u plamenu. Možda treba završiti ovaj tekst riječima jedne štićenice da štede baš na svemu osim što nabavljaju sedative kojima kljukaju i umrtvljuju korisnike, navodi Željko Petrušić u svom tekstu. I da se ne zaboravi: u domovima za starije ima 17 000 štićenika, a na listama čekanja još ih je 72 000.
Tomislav Krasnec u tekstu u Večernjem listu pod naslovom »Hrvatska uživa u svojim neuspjesima, a u uspjehu«? piše: »Hrvatska je, kao društvo, odlična u prežvakavanju svojih posrnuća i neuspjeha. Na trenutke se čini da rijetko koja stvar može Hrvate dignuti ujutro iz kreveta kao pomisao da smo propali, da nam nema pomoći, i da je pred nama novi dan u kojem ćemo sa zgražanjem nabrajati sve naše neuspjehe. Ne može se to zabraniti, svatko usmjerava svoju životnu energiju gdje hoće, pa makar i na konstantno uvjeravanje sebe i drugih da ništa ne valja i da je, još gore, sve nepopravljivo. No, je li Hrvatska – kao društvo, od dna prema vrhu, ne od vrha prema dnu (…) makar malo spremna duboko proživljavati i cijeniti svoje uspjehe? Ne mislimo na sportske uspjehe, što očito jesmo spremni i sposobni slaviti, ne mislimo ovdje ni na ratne uspjehe, koji su priča za sebe, nego na uspjehe koje u širem smislu postiže država i društvo. Političke uspjehe, premda je politika gotovo pa prljava riječ, pa je možda to bolje nazvati napretkom. Jesmo li u stanju kao društvo prepoznati da smo napredovali? Ili je u našoj percepciji uvijek i isključivo riječ o nazadovanju? Ta se pitanja nameću dok gledamo kako Hrvatska preuzima predsjedanje Vijećem Europske unije. Početak tog predsjedanja je, iz europskog kuta gledano, sjajan. Hrvatska ulijeva povjerenje, ostavlja dojam da je dorasla zadatku, prima pohvale iz usta najviših europskih dužnosnika, kao što se čulo jučer tijekom rasprave u Europskom parlamentu. Iz hrvatskog kuta gledano, taj početak izgleda svakako samo ne sjajno, kao da je raspored sjedenja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu najvažnija stvar po kojoj se ocjenjuje početak tog predsjedanja (a nije). Hrvatska danas slavi 28. obljetnicu međunarodnog priznanja i 22. obljetnicu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. I predsjeda Europskom unijom. Put koji smo prošli vrijedan je divljenja. Baš toga – divljenja, kakvo smo čuli jučer u Europskom parlamentu u Strasbourgu iz usta Ursule von der Leyen, prve žene na čelu Europske komisije, a kakvo tako rijetko čujemo kod kuće. Ili, kad ga čujemo, čujemo praćeno bukom sprdanja, nerijetko i zgražanja nad time kako netko uopće može reći nešto pozitivno o Hrvatskoj danas. Kad ustvrdite da je predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije jedno postignuće, čut ćete protuargument da nije nego rotirajuća obveza za svaku državu članicu. Da, i taj protuargument je točan, ali postignuće je bilo već to što je Hrvatska ušla u Europsku uniju i dobila priliku da ima sva ta prava i obveze, pa i ovu. A i postignuće je i to da je spremno preuzela tu obvezu kad se, zbog Brexita, otvorila mogućnost da to bude ranije no što je itko zamišljao.«
