Nova godina donosi nam nove prilike za razmišljanja i poboljšanja, kako u našem svakidašnjem životu tako i u onom vjerničkom. Kao povod ovoga broja rubrike »Mladi mladima« uzeli smo upravo početak još jedne kalendarske godine i Svjetski dan mira koji se slavi na Novu godinu – prvoga siječnja. Na mir i blagostanje te pomoć drugima poziva nas i papa Franjo, koji se u svojoj poruci vjernicima upravo za Dan mira osvrnuo na migrantsku krizu i mir toliko prijeko potreban izbjeglicama. Razdoblje nakon došašća i uz proslavu Božića vrijeme je kada se više povezujemo s daljom obitelju te započinjemo nove ili nastavljamo stare običaje. Jedan od takvih zasigurno je i blagoslov obitelji, koji u našim obiteljima na simboličan način označava »obnovu mira« u našem životnom prostoru, ali nam i govori da takav čin nije »čarobno rješenje« za sve naše probleme i nedaće. U našim smo tekstovima stoga baš o temi mira promišljali na više načina, a spomenuli smo se mira kao djela pravde te onoga biblijskoga, Božjega mira. Govorimo o načinu na koji do njega doći i na kakve je sve različite načine prisutan, kako u Svetom pismu tako i u našoj svakodnevici. Pisali smo i o stanju mira u svijetu; o brojnim ratovima i sukobima koji se vode diljem kugle zemaljske te o onim »najbitnijima« koji prijete sigurnosti cijeloga svijeta. Istaknuli smo i važnost uloge svih medija u doprinosu svjetskomu miru – koliku snagu imaju, kako ih se zbilja može iskoristiti kao sredstva dobra, pa i na koje bi načine mediji morali djelovati.
Uloga medija u današnjem je društvu velika. Svojim djelovanjem mediji i te kako utječu na živote ljudi, počevši od onih najmlađih pa do onih najstarijih. Naše je shvaćanje svijeta u najvećoj mjeri pod utjecajem medija, na svijet gledamo kroz medije, vidimo samo ono što nam oni omoguće, prenesu, nametnu da vidimo. Ali mediji ne prikazuju svijet i stvarnost u potpunosti, nego samo djelomično. U tome leži zamka kojom se zlonamjerno mogu koristiti oni koji žele naštetiti miru, proširiti i rasplamsati sukobe i netrpeljivosti među ljudima.
Te fragmentirane slike stvarnosti ne moraju biti točne, izvlače se iz konteksta i tako im se pridaje novo, često netočno, pa i suprotno značenje. Sve to pridonosi širenju sukoba, straha, nepovjerenja među ljudima i zajednicama. Zbog toga je nemoralno i protiv etike novinarstva izdvajati određene događaje iz konteksta i pogrješno ih prikazivati, posebno ako se to radi svjesno i namjerno.
Mediji trebaju služiti i pridonositi međusobnomu povezivanju ljudi, smanjivanju razlika i udaljenosti. Trebaju senzibilizirati javnost, poticati na zajedništvo, razumijevanje i međusobno prihvaćanje i uvažavanje. Izborom tema, sugovornika i događaja mediji imaju mogućnost promijeniti stanje, na bolje ili pak na gore. U blagdansko vrijeme uobičajeno je u medijima vidjeti brojne humanitarne akcije i priloge posvećene pozivima za pružanju pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Takvim temama mediji mogu pomoći, dati svoj doprinos društvu, mogu u ljudi osvijestiti i probuditi humanitarnu, ljudsku crtu koja će ih onda ponukati da nekomu pruže pomoć, kako bi im olakšali i uljepšali blagdane, ali i život. To je samo jedan od načina na koji mediji mogu činiti svijet boljim mjestom.
Oni koji se medijima bave, kao i oni koji su medijski pismeni, svjesni su snage koju mediji posjeduju. Zato je potrebno da oni paze na medije, da ih kritički promatraju i svojim djelovanjem pokušavaju medije učiniti što kvalitetnijima, kako bi u potpunosti ispunjavali svoju svrhu u demokratskom društvu.
Danas se u svijetu vodi više od 40 ratova i sukoba. Kontinenti koji su najviše pogođeni konfliktima su Afrika i Azija. O mnogim se sukobima i ne raspravlja u prevladavajućim medijima, ali oni svejedno postoje. Čak dvadeset sukoba prijeti eskaliranjem u totalni rat koji bi mogao destabilizirati cijelu regiju. Samo ratovi u Siriji i sukob u Sjevernoj Koreji imaju potencijal da uvuku cijeli svijet u ratno stanje. Mnogi ignoriraju stanje u svijetu baš zbog toga što se ne nalaze u neposrednoj blizini sukoba. No u Europi su se posljedice itekako osjetile.
Stanje u Siriji ne poboljšava se ni nakon intervencija Rusije. U sukob u Siriji uključeni su plaćenici, teroristi i vojnici iz više od 100 zemalja. Prema pisanju britanskoga »Mirrora« više od 400 000 ljudi je ubijeno, a nekoliko milijuna je moralo pobjeći od rata. Takva statistika čini sirijski rat najgorim na svijetu u ovom vremenu. Izbjeglice su preplavile prvo Tursku, zatim Italiju, a na kraju »balkanskom« rutom i cijelu zapadnu Europu. Borci koji su se vratili iz Sirije i raznih džihadističkih ćelija izvodili su terorističke napade diljem Europe.
Drugi sukob koji također prijeti cijelomu svijetu onaj je između Sjeverne Koreje i svih njezinih neistomišljenika. Njihov vođa Kim Jong-un poslao je mnoge prijetnje diljem svijeta, napose svojim susjedima u Južnoj Koreji, a zatim i njihovu najgoremu neprijatelju – Sjedinjenim Američkim Državama. Sve češća testiranja balističkih raketa i nuklearnoga oružja alarmirala su sve zapadne demokracije i stavila ih u stanje pripravnosti. Međutim, američki predsjednik Donald Trump nije se potrudio riješiti sukob diplomatski. Njegov glavni kanal obavještavanja svoje nacije, društvena mreža Twitter, prepun je prijetnji Kim Jong-unu i Sjevernoj Koreji.
Zato na žalost sukobi u svijetu ne jenjavaju, nego se povećavaju u svojem opsegu i nasilnosti. Svijet se ne nalazi u stanju mira, nego u stanju pripravnosti. Zapadne demokracije trenutačno ne čine ništa drugo osim što se naoružavaju. Takav način »diplomacije« zasigurno ne može zajamčiti mir.
Poslijeblagdansko vrijeme rezervirano je za blagoslov obitelji, odnosno godišnji pohod župnika kućama svojih župljana. Mnogi ljudi smatraju da je župnik tu da blagoslovi prostor u kojem oni obitavaju, no naglasak je na blagoslovu obitelji kao zajednice koja živi pod istim krovom te poticanju zajedništva koje je u današnjim »modernim« obiteljima sve više zaboravljeno.
No neki ljudi danas na svojevrstan način osjećaju odbojnost prema primanju blagoslova obitelji. Vlada osjećaj obveze davanja novca, kao da je blagoslov obitelji zapravo godišnje ubiranje novca na razini župe. Zato ljude valja upoznati s istinskom vrjednotom blagoslova. Naime, župnici tijekom godine ne mogu naći dovoljno vremena kako bi posjetili sve obitelji u župi, a ovo je jedan od načina kako bi župnik došao u kontakt s onima koje možda rjeđe vidi na misi ili pak s onima koji, primjerice zbog bolesti, nisu u mogućnosti redovito dolaziti u crkvu. Nadalje, pri blagoslovu obitelji naglasak se stavlja na zajedništvo prilikom molitve i okupljanja oko jaslica, odnosno poziv na to da pokušamo dodati svetosti u svoj život i težiti pravomu putu. Nije to neki magičan zaziv blagoslova kako se smatra, da župnik dođe, »poškropi« nas i naš dom »svetom vodicom« i – problem riješen. U zajedništvu s obitelju i župnikom molimo Boga da nas blagoslovi kako bismo mogli biti jedni uz druge u svim dobrim i lošim trenutcima bez obzira na to kakva situacija bila, da bismo jedni drugima bili blagoslov i donosili mir.
Zato blagoslov obitelji ne bi trebao biti samo župnikov posjet, nego kao i Kristovo rođenje, početak nade da će uz Božju pomoć i naše pouzdanje u njega ova godina biti bolja nego prošla. No osim prolaska godine, donosi i misao da moramo dati sve od sebe kako bismo i mi bili sve bolji u Kristu jer smo svakom novom godinom bliže prvoj novoj godini u vječnosti.
Da je u današnjem svijetu mir narušen prepoznala je i Crkva koja se u više svojih dokumenata zauzima upravo za mir i protiv nepravde. U Katekizam Katoličke Crkve upisani su članci Drugoga vatikanskoga koncila koji je o temi mira govorio u pastoralnoj konstituciji o crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes – Radost i nada«, gdje čitamo: »Mir nije puka odsutnost rata, niti se svodi jedino na uspostavu ravnoteže među protivničkim silama« (GS, 78). Laudato.hr objašnjava kako Crkva tu navodi starozavjetni izraz da je mir »djelo pravde« i smatra ga plodom »reda što ga je u ljudsko društvo utisnuo njegov božanski Utemeljitelj i što ga trebaju ostvariti ljudi koji žeđaju za sve savršenijom pravdom«. Tako je, dakle, za mir, osim dobre volje, razuma i srca, potrebna i ljubav prema bližnjemu koja je »odraz i učinak Kristova mira koji izlazi od Boga Otca«.
Tijekom zadnjih nekoliko desetljeća i papa krajem godine šalje svoju poruku mira. Papa Franjo ovaj se put posebno usredotočio na mir između država i ljudi koji mora rezultirati međusobnim pomaganjem. Prije svega je tu mislio na pomaganje izbjeglicama koji traže svoj mir u ovom svijetu, a mi im ne pomažemo naći ga. No papa Franjo je poznat po svom zauzimanju za mir. Tako je i u svom posjetu Sarajevu opetovao tezu da se mir narušava ne zbog interesa onih na koje se rat survao, nego drugih, poput proizvođača oružja, nafte i sličnih. Dodao je da smo svjedoci »Trećega svjetskoga rata« koji se vodi »u dijelovima« te kao jedini izlaz iz ove situacije vidi mir i zato navodi riječi proroka Izaije: »Mir će biti djelo pravde« (32, 17).
Rat je suprotnost čovječnosti. Katekizam naglašava da »peta zapovijed zabranjuje hotimično uništavanje ljudskoga života« (KKC, br. 2307) i svi građani i nositelji vlasti dužni su zauzimati se za izbjegavanje rata. Uzroke rata sažima ovako: »Nepravde, prekomjerne nejednakosti na gospodarstvenom i društvenom području, zavist, nepovjerenje i oholost što bujaju među ljudima i narodima, trajno ugrožavaju mir i uzrokuju ratove« (KKC, br. 2317). Novi je zavjet pravi primjer kako posjedovati mir jer nas uči da je savršeno ispunjenje pravde ljubiti bližnjega kao sebe same. Dakle, istinska bi pravednost bila činiti toj osobi, tomu narodu, sve ono što bih volio da bude učinjeno meni i momu narodu.
U našim svakodnevnim obvezama, susretima, razgovorima i općenito u življenju prati nas pojam mira. Čovjek najbolje funkcionira i najproduktivniji je kada pronađe svoj mir. Upravo je smirenost naš najčešći savjet bližnjemu kada ga zatekne kakva nedaća. Težina ovozemaljskoga života velika je, pogotovo kada znamo da nas na svakom koraku prati kušnja. No nikakva kušnja ne može prodrijeti kroz onaj istinski, Božji mir.
Svake nedjelje prilikom slavlja mise na simboličan se način prisjećamo toga mira pružanjem ruke u gesti pomirenja, a čitanja i evanđelja često sadrže odlomke i pouke koje se tiču mira. On se u Bibliji spominje na brojnim mjestima, a označava mnogo stvari. Mir označava čistoću naše duše i ispravnost nakana pred Bogom, kao i pred drugim ljudima; mir označava pomirenje Boga i izabranoga naroda u Savezu; mir označava Isusovu narav, koja je najčišći njegov oblik, kojemu trebamo težiti. Mir je i ultimativno »oružje« katolika – on briše strah iz naših srca i daje nam snagu da nastavimo širiti Riječ. Teško je zamisliti postizanje i osjećanje toga savršenoga mira, no brojni su zapisi gdje su i drugi, uz pomoć vjere koja je temelj njegova postizanja, dosegnuli tu razinu. Primjerice, Kristova smirenost tijekom suđenja, muke i raspeća, Petrov mir tijekom čekanja smrtne presude te brojni drugi.
Kako svjedoči Sveto pismo, u brojnim prilikama Krist u svojem naučavanju poziva na mir, a i nakon uskrsnuća prve su riječi kojima se obraća apostolima: »Mir vama.« Najlakši, a ujedno i najteži životni put upravo je njegov put pomirenja i ljubavi, na kojem smo više puta, ako se uzdamo u pomoć odozgo, nagrađeni ravnim, uređenim životnim »nogostupom« nego što smo primorani probijati se kroz šikaru ovozemaljskih problema.
Razmišljajući o tome čemu čovjek doista teži, čini se da je najučestaliji odgovor da svatko u konačnici želi biti sretan. Obitelj, zdravlje, sloboda, poštovanje, bogatstvo, ljubav i slična poželjna stanja ljudskoga duha podređena su pojmu koji je naširoko raspravljan u filozofiji ljudskoga blagostanja – riječ je o sreći.
Za sreću se kaže da je intrinzično dobro – dobro koje želimo radi njega samoga, a ne radi nečega drugoga. Primjerice, novac je ekstrinzično dobro – novac želimo kako bismo mogli kupiti nešto drugo što će nam opet pomoći da budemo sretni i živimo u blagostanju. No, čitajući Novi zavjet, moguće je uvidjeti da Isus i apostoli često govore o miru. I doista, promišljajući, čini se da je mir posredničko stanje ljudskoga duha koje nam omogućava da sva ostala poželjna stanja dopiru u naša srca i vode nas k sreći.
Ustrašen, tužan ili tjeskoban čovjek zatvoren je za sva dobra života. Onaj tko živi u strahu ili tuzi ne može istodobno grabiti ono što mu život pruža – dobro ili loše. Ukopanost u tjeskobu crpi čovjekovu snagu i odvraća ga od njegove sadašnjosti. Stoga je povratak miru preduvjet za življenje života – za svakodnevno suočavanje s nedaćama i ljepotama koje u konačnici mogu dovesti do sreće ili potpunosti.
No valja zapamtiti da mir za katolika nije odsutnost borbe ili nevolja. Baš naprotiv, mir u nevolji rezultat je pomirenja s križem koji imamo nositi. Upravo u tom duhu Isus govori da ako ga tko hoće slijediti, mora nositi križ svoj, a istodobno Isus nas otpušta govoreći: »Idi u miru« i pozdravlja nas kazujući: »Mir vama.« Konačno, mir koji daje Gospodin je dar. U Isusu je mir svakoga katolika, u kojoj god se fazi života nalazio. Pa tako Pavao piše Filipljanima: »U miru Božjem, koji nadilazi svaki razum, sačuvat će se vaša srca i vaše misli u Isusu Kristu.«
Priredili: L. Glasnović, F. Hrnčić, S. Ivasović, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
