Odlomak iz Ponovljenoga zakona, koji sadrži jasnu ispovijest vjere, nalazi se gotovo na kraju dijela te knjige koji donosi niz zapovijedi i odredaba. Redci koji mu prethode Mojsijeve su riječi kojima upućuje narod kako, nakon ulaska u obećanu zemlju, prinositi Bogu prve plodove. Izraelci nešto od prvina od svakoga ploda što ga budu dobivali od zemlje trebaju staviti u košaru, otići u jeruzalemski hram i ondje to prinijeti Bogu. Riječ je o obredu koji se vršio prilikom blagdana žetve i berbe plodova. Izvorno su ti blagdani bili predizraelskoga, kanaanskoga podrijetla, povezani s redovitim životnim ciklusima zemljoradnika.
Ponovljeni zakon, međutim, daje im dublji smisao povezan s poviješću spasenja i ulaskom u obećanu zemlju. Stoga, nakon što svećenik primi prinose te ih položi pred žrtvenik, Izraelac mora izreći svoju ispovijest vjere. On se ponajprije predstavlja kao sin »aramejskoga lutalice«, koji je »sišao u Egipat«. Boravak u Egiptu počinje opisivati u prvom licu: »Egipćani su s nama postupali loše«, i na taj način u sebi uosobljava čitav izraelski narod i svu njegovu povijest. Jednako se događa i na židovskoj pashalnoj večeri, kad otac obitelji pripovijeda što je sve Bog učinio Izraelcima kroz povijest. I on govori u prvom licu i kaže: »Bog nas je jakom mišicom izveo iz Egipta, vodio nas četrdeset godina kroz pustinju i uveo nas u ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko.« Stoga i ovaj odlomak Ponovljenoga zakona ima bitno pashalni karakter. Bog je sve to učinio kao odgovor na vapaj i molitvu naroda, a narod je znao da mu se može molitvom obratiti jer on je »Bog otaca naših«. Donošenje prvine plodova pred Boga dio je te ispovijesti vjere jer bez Boga ne bi bilo ni zemlje ni njezinih prinosa. Prinošenje prvina znak je priznanja da je sve što čovjek ima Božji dar.
Evanđelje po Luki više od ostale dvojice evanđelista naglašava ulogu Duha Svetoga u Isusovu boravku u pustinji. Poput Mateja, i Luka donosi dijalog između đavla i Isusa. Obojica započinju taj dijalog đavlovim nagovaranjem Isusa da pretvori kamen u kruh, no Isus odgovara riječima Svetog pisma: »Ne živi čovjek samo o kruhu«, čime je relativizirana važnost zemaljskih dobara. Taj starozavjetni navod započinje riječima »Pisano je«, što će se kao neki pripjev ponavljati iz Isusovih usta. Drugu i treću kušnju Luka i Matej donose obrnutim redoslijedom. Luka na drugo mjesto stavlja đavlov poziv Isusu da mu se pokloni, a on će mu zauzvrat dati »vlast i slavu«. Isus ponovno odgovara riječima Ponovljenoga zakona koje u središte čovjekovih želja i htijenja stavljaju Boga i služenje njemu. Kroz čitavo evanđelje Luki je osobito na srcu Jeruzalem, pa ono i počinje u Jeruzalemu i završava u tom gradu, a velik dio Isusova javnoga života prikazan je kao put u Jeruzalem kao grad njegove muke i proslave. Tako je i ovdje, ne slučajno, vrhunac kušnja u trenutku kad đavao dovodi Isusa »u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama«. Prisutna je ovdje i đavolova varka jer on, vidjevši kako je Isus do tada odgovarao navodima Pisma, i sâm navodi riječi psalma. Isus, u skladu sa židovskim običajima, ponovno odgovara riječima Staroga zavjeta, ali onima koje su bile mnogo značajnije od jednoga psalma – riječima Petoknjižja: »Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega.« Riječ je o nastavku onoga slavnoga teksta koji počinje riječima »Šema Israel – Čuj, Izraele«.
Apostol Pavao u Poslanici Rimljanima daje i svoje tumačenje Staroga zavjeta, kad razjašnjava riječi Ponovljenoga zakona: »Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome.« U kontekstu toga starozavjetnoga retka naglašava se potreba slušanja i vršenja Božje riječi. Ona je »blizu« narodu pa nije za njega »preteška«. Tu blisku Riječ Pavao prepoznaje u kršćanskom propovijedanju. Središte je toga propovijedanja istina da je Isus Gospodin, a tu istinu vjernici moraju »ustima ispovijedati« i »srcem vjerovati«. Na taj se način apostol predstavlja i kao sljedbenik starozavjetnih proroka koji su neprestano pozivali na nutarnji kult, a izvanjsko bogoslužje mora biti odraz onoga što je doista u čovjekovu srcu. Kada su oba kulta usklađena, čovjek je opravdan i spašen. Prorok Izaija kaže: »Evo, postavljam na Sion kamen odabrani, dragocjen kamen ugaoni, temeljac.« U njega treba vjerovati. U kršćanskoj tradiciji Isus je kamen zaglavni, pa stoga i središte vjere. Upravo stoga ne može se razlikovati Židov od Grka, to jest poganina. Židovima je dan Zakon u kojem su oni često vidjeli sredstvo spasenja, no Krist ih je od Zakona oslobodio te je i Židovima i Grcima dovoljna i potrebna samo vjera u Isusa Krista Gospodina. Bog odgovara »svima koji ga prizivlju« i svi oni prizivajući ime Gospodnje, bivaju spašeni. To je učinak »blizine« Božje Riječi.
