Počinje novo razdoblje liturgijske godine. Korizma. Vrijeme je to posebne priprave za najveći kršćanski blagdan – Uskrs. Također je razdoblje poniranja u Kristovu pripremu da se u potpunosti preda ljudima. Da bi to uspio, na početku svojega javnoga djelovanja povukao se u pustinju. Piše evanđelist Luka u današnjem evanđelju: »Duh je Isusa četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje.«
Isusovo javno djelovanje tražilo je ozbiljnu pripremu. Što ga je sve kasnije moglo očekivati? Bio je svjestan da će uzrokovati bezbroj pitanja i razilaženja s učenicima, da će mnogi biti u njegovoj blizini samo zbog koristi i da će na kraju ostati sam. Takve stvarnosti traže zaista ozbiljnu pripremu. Povlačenje prije javnoga djelovanja bilo je odrješit uvod da će u svojem životu ići do kraja. Ostavio je svima koji ga žele slijediti jedan poseban korizmeni pripravak koji se otkriva upravo u prvim redcima današnjega evanđelja.
Isusov korizmeni pripravak sastoji se od triju važnih faktora: pustinje, samoće i gladi. Pokorio je tri velike boli koje čovjeka najčešće muče u životu. Pustinja, to su sva mjesta u kojima vrijeme sporo teče, trenutci koji postaju godine, vrijeme iščekivanja kojemu se ne vidi kraj. Svaka pustinja prvo pobuđuje nervozu, a nakon nje duboki strah. Samoća, ona je stanje u koje se uvijek može upasti. Nije to samo odsutnost razgovora ili pak stanje u kojem bi čovjek bio ignoriran ili zaboravljen od drugih, samoća se događa i u društvu, u svakoj prilici kada čovjek ne može sebe nositi. Glad na kraju tjelesna je posljedica završne neimaštine, trenutak kada želudac trpi dok tijelo počinje drhtati. I ta tri pripravka bila su oružja kojima je Bog pobijedio đavla!
Isus se dragovoljno upustio u miješanje tih triju pripravka. Korizma je upravo vrijeme kada čovjek također može imitirati Isusa i pokušati svladavati pustinju, samoću i glad. Na tom putu miješanja tih opasnih sastojaka iskusit će bezbroj različitih kušnja, odustajanja, razočaranja, strahova, ismijavanja, ali završetak putovanja može postati iznenađujući. Potpuno promijenjen čovjek, čovjek koji odjednom postaje spreman na žrtvu bez pogovora. Isusovi pripravci otvaraju sukob ponajprije s vlastitim nedostatcima. Krik đavla koji je došao za Isusom u pustinju jest krik vlastitih nedostataka koji se počinju prikazivati kroz pustinju, samoću i glad. Kako je čovjek krhko biće bez Boga! Bez Isusove staloženosti, bez pogleda prema višim ciljevima krik iz pustinje ne prestaje šutjeti.
Ivanu Zlatoustomu bilo je značajno što se Isus povukao u pustinju jer je započeo jedno hrvanje iz kojega je izišao kao pobjednik: »Isus posti četrdeset dana kako bi nas uputio na lijekove spasenja. Glad je bila točka za koju se trebao uhvatiti kako bi nam stvarnim sukobom mogao pokazati pobjedu. Isto tako čine i hrvači. Kada poučavaju svoje učenike kako nadvladati i prevladati, oni dobrovoljno prema propisima borbe stupaju u klinč kako bi ih naučili način osvajanja. Isto je tako učinio Isus. Privukao je đavla tako daleko, dao mu je do znanja da je gladan, čekao je njegov napad i srušio ga je na zemlju jednom, dvaput i treći put, s takvom lakoćom.«
Kršćani mogu vrijeme korizme zaista plodonosno iskoristiti. Nije to puko odricanje od nekakvih suvišnih stvari, nego je poniranje u elemente ljudskoga bića. Dok se kršćanin dobrovoljno ubacuje u pustinju kada god izbjegava uzaludne razgovore, stalna slušanja vijesti, nebrojena društva koja bi mu samo ispunila svakidašnjicu, zagrebat će po svojoj nutrini. Izronit će tada kriza samoće, straha, osjećaja potištenosti, a tek u golemoj tišini pronaći će Boga. I sada, u trenutcima svjetske krize kada se svi grčevito boje za svoje živote i razmišljaju nad sutrašnjicom, dok svakomu izbjeglici iz Ukrajine dani prolaze tako polako, Bog se počinje u teškoći ukazivati. Bivanje u pustinji nevolje, bilo dragovoljno ili primorano, otvara put prema najboljemu u čovjeku. Odjednom se odbacuju sebičnosti, zaustavljaju se svađe, a progovara Bog. Nikada kršćanin ne smije zaboraviti: Isus je đavla pobijedio u pustinji – nije to učinio naočigled sviju, ni pred učenicima ni pred prolaznicima, nego kao i sam događaj uskrsnuća, u tišini srca, otvorenih očiju pobijedio je svako zlo.
Gospodine, Tvoj je Sin pobijedio u pustinji svaku napast, a sada su napasti
počele vrebati nas. Podaj nam u ovom vremenu korizme snažno srce kako
bismo iskustvo pustinje, samoće i gladi nadvladali imitirajući Isusa Krista
koji pobjeđuje u vijeke vjekova. Amen.
