Prije nešto više od dva tjedna pčelare Međimurja, Podravine i Slavonije zatekli su najbolniji prizori koji se uopće mogu susresti u toj grani poljoprivrede. Naime, u vrlo kratku roku u hrvatskim je pčelinjacima iz još nerazjašnjenih razloga pomrlo više od 17 milijuna pčela. No najnoviji pomor pčela tek je jedna u nizu sličnih pojava kakve se opažaju diljem svijeta. Globalni nestanak pčela sa sve većim zanimanjem prati i znanstvena zajednica, a jedna je od zemalja koja predvode taj istraživački trend – Hrvatska. Zasluge koje u tom pothvatu pripadaju dr. Ivani Tlak Gajger sa Zavoda za biologiju i patologiju riba i pčela Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ove je godine prepoznala i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti dodijelivši joj Nagradu HAZU-a za najviša dostignuća iz područja medicinskih znanosti. HAZU-ova laureatkinja za Glas Koncila osim o pomoru pčela govorila je i o jedinstvenoj ulozi koju ti kukci imaju u ekologiji i ekonomiji, ali i kulturi čitavoga čovječanstva.
Pčele su vrlo bitne životinje ne samo za čovječanstvo, nego i za čitav živi svijet i njegovu raznolikost. Da nemamo pčela, ne bismo imali hrane ni za životinje ni za ljude. Naime, svojom primarno oprašivačkom aktivnošću pčele osiguravaju bioraznolikost, ali i globalnu proizvodnju hrane.
Znanstvena je činjenica da više od 80 posto poljoprivrednih kultura ovisi o oprašivanju kukcima, ponajviše pčelama. Slikovito rečeno, za svaki treći zalogaj hrane zaslužne su – pčele.
Prošli sam tjedan u Ujedinjenim Arapskim Emiratima održala dvije edukacije o pčelama, u četvrtak imam predavanje za pčelare iz Irske, a u petak govorim u Poreču o azijskom žutonogom stršljenu koji bi u budućnosti mogao zaprijetiti i pčelama u Hrvatskoj. Globalni nestanak pčela naglasio je potrebu za osposobljavanjem veterinara u tom području, što nastojimo riješiti ljetnim veterinarskim školama za studente veterinarske medicine u sklopu projekta »Vets and Bees«. U zapadnoj Europi na veterinarskim fakultetima, naime, u studijske programe nije uključena tematika biologije i bolesti pčela.
Problematika pčela u posljednje vrijeme zaista otvara mnogo prostora za suradnju u Europi, ali i šire. U srpnju sam pozvana u Južnu Afriku kao gostujući profesor iz zaštite zdravlja pčela, gdje ću sudjelovati i u osnivanju prvoga dijagnostičkoga laboratorija za bolesti pčela na Veterinarskom fakultetu u Pretoriji.
Zavod ima bogatu tradiciju jedinstvenu u svijetu. Od svojih početaka, dakle od 1936., ovdje djeluje i dijagnostički laboratorij, a naši prethodnici, profesori Zavoda, držali su nastavu i osnivali slične zavode na drugim fakultetima u regiji. Što se tiče naziva, riječ je o dvama manjim područjima veterinarske medicine koja su tradicionalno povezivana u ovim krajevima. Uz njih je povezana i jedna lijepa izreka: »Radi kao pčela, šuti kao riba.«
Medonosne pčele posebno su važne jer ih možemo uzgajati u košnicama, pa onda i seliti ovisno o potrebi oprašivanja i medenja glavnih medonosnih biljaka, no veliku važnost imaju i druge pčele – primjerice bumbari. Oni se rabe u poljoprivrednoj proizvodnji kao primarni oprašivači u zatvorenim poljoprivrednim površinama poput plastenika i staklenika, gdje se medonosne pčele ne mogu rabiti. Bumbari su i građom tijela i načinom oprašivanja, ali i navikama posjećivanja bilja ipak drukčiji od pčela.
Medonosna pčela voli da cvijet ima lijepu boju, ugodan miris, ukusan nektar. No bumbari nisu toliko izbirljivi – otići će i na biljke koje su izgledom i mirisom odbojne medonosnoj pčeli. Usto, mogu izlijetati pri nižim temperaturama i ne smeta im kiša. S druge strane, korisno je na istim površinama imati više različitih vrsta pčela da bi im oprašivačka aktivnost više došla do izražaja. Nije rijetko da se na suncokretu u isto vrijeme vidi i medonosna pčela i bumbar i divlja SOLITARNA pčela. Tu nema govora o pravoj kompeticiji jer je bumbara i divljih, solitarnih pčela mnogo manje od medonosnih.
Ima nekoliko uzgajališta bumbara u Hrvatskoj, no naši uzgajivači ne mogu ih proizvesti toliko kolike su potrebe tržišta. Većinu bumbarskih zajednica stoga uvozimo.
Uzroci pomora pčelinjih zajednica mnogostruki su, ali i rijetko izdvojeni – najčešće je zapravo riječ o kombinacijama istodobnoga utjecaja više čimbenika. Možemo ih najjednostavnije podijeliti na skupine pesticida, bolesti pčela i nedostatak hrane u prirodi. Upravo je nedostatak hrane sve češći posljednjih godina zbog globalnih klimatskih promjena, odnosno naglih i nepovoljnih vremenskih promjena. Primjerice, baš u vrijeme kada je lani trebala biti najvažnija paša u kontinentalnom dijelu – bagrem – cijeli svibanj i polovicu lipnja svakodnevno je padala kiša. Umjesto da su pčelari tada dobili zasluženu nagradu za brigu o pčelinjim zajednicama, bili su ih primorani hraniti da bi ih očuvali na životu. Učestao je i slučaj gdje nakon nekoliko lijepih proljetnih dana nastupi dan-dva mraza. Sve što u tom trenutku cvate, propadne, što znači da nema cvijeta, pa tako ni hrane za pčele – nema nektara ni peluda, koji su glavni pčelinji izvor bjelančevina i ugljikohidrata.
Budući da na Zavodu imamo i ovlašteni referentni laboratorij za bolesti pčela, imali smo zadaću na dostavljenim uzorcima sa zahvaćenoga područja otkriti mogućega uzročnika bolesti koji bi doveo do tako nagloga gubitka zajednica. No kada se zbiva ugibanje takvih razmjera na svim zajednicama nekoga pčelinjaka, postavlja se sumnja na otrovanje. Zasad na našim područjima ne postoji bolest koja tako brzo može masovno pokositi pčelinje zajednice. Ipak, da se sumnja na otrovanje potvrdi, treba napraviti dvojno uzorkovanje pa uz pretraživanje na zarazne bolesti obaviti i toksikološke pretrage. No vjerujem da će se u ovom slučaju ispostaviti da je najveći problem nedostatak komunikacije među ljudima.
Ovakvi su događaji najčešće posljedica toga da se poljoprivredne kulture tretiraju pesticidima prekasno, tek u vrijeme cvatnje. Čak i da ne ulazimo u problematiku pesticida koji se rabe, šteta se mogla izbjeći da u nas postoji praksa pisanoga ugovora ili barem usmenoga dogovora između poljoprivrednika i pčelara. Tako bi svaki pčelar koji doseljava pčele na nečiju zemlju znao čime će i kada ona biti tretirana, a poljoprivrednik bi znao da može računati na uslugu oprašivanja pčelama. Korist bi tako bila obostrana. Ovako je šteta golema ne samo zbog gubitka pčela, nego i zbog trenutka u kojem se to zbilo – pred glavnu pčelinju pašu.
Velik su uzrok pomora pčela i njihove bolesti. U košnicama je stalno prisutna grinja Varroa destructor koja uzrokuje nametničku bolest varoozu, a koja je prije više od 40 godina unesena u Europu. Ne može ju se ukloniti, nego samo kontrolirati njezin broj dok ne padne na razinu koja omogućuje suživot sa pčelama. No često se i u pčelarenju griješi tijekom kontroliranja te bolesti.
Pčelari često iz dobre namjere da zaštite svoju zajednicu posežu za nedopuštenim zaštitnim sredstvima. Uglavnom su to domaći pripravci kojima se ne zna ni djelatna tvar ni doza – bitno je samo da grinja otpadne. Koliko se pritom štete čini pčelinjoj zajednici, često se i ne razmišlja. Isto tako, iako je propisano koliko dugo lijek protiv varooze treba držati u košnici, pčelari ga znaju ostaviti i dulje. No koncentracija djelatne tvari tada više nije dovoljna da ubije grinju, nego joj dopušta da preživi. A budući da joj je razvojni ciklus usko vezan uz pčelinji i usto kraći od njega, grinja vrlo brzo postaje otporna i iduće godine lijek slabije djeluje ili uopće ne djeluje…
Tako je. Istodobnim tretiranjem varooze na nekom području u razdoblju od dva tjedna, što je kraće od razvojnoga ciklusa pčele, pčelari bi učinkovitije uklonili grinje nego kada bi ih svatko tretirao u drugo vrijeme, što je trenutačno uglavnom slučaj. Zbog takve prakse uvijek postoji mogućnost ponovne invazije – da grinja napadne prethodno tretirane pčelinje zajednice.
Neonikotinoidi sistemski su pesticidi, što znači da će, ako je tretirano sjeme kukuruza, male koncentracije pesticida završiti i u njegovu listu i cvijetu, dakle i u nektaru i u peludu, pa čak i u kapima vode koje se izluče na površini listova biljke. A upravo je to hrana i voda koju pčela skuplja i, što je još gore, vraća u košnicu, prenoseći tako otrov i na ostatak zajednice. Usto, ti se pesticidi dugo zadržavaju u tlu, a slijevanjem površinskih voda završavaju i u vodotocima, tako da ih je vrlo teško ukloniti iz prirode.
Zakonska zabrana ne znači automatski i prestanak uporabe. A i zabranjena su samo tri neonikotinoida. Na tržištu ih ima mnogo više.
Uporaba pesticida temelj je današnje poljoprivrede. Možda bi i bilo moguće potpuno izmijeniti tehnologije poljoprivredne proizvodnje, no za početak bi zasigurno trebalo izbaciti dokazane otrove za pčele. Tvari koje štete pčelama nisu nužno bezopasne ni za ljude. A ako završe u pčelama, mogu zaostati i u pčelinjim proizvodima.
Postoji mogućnost pretraživanja prisutnosti pesticida i drugih štetnih tvari poput teških metala u medu. No problem je u tome što na godišnjoj razini pretrage med čini vrlo mali dio namirnica na tržištu. No pretražujete li više uzoraka iz košnice – odrasle pčele, pelud, med – zaključci su ipak donekle ohrabrujući.
Pčele imaju određene mehanizme detoksifikacije, tako da su otrovi koji dolaze iz okoline manje zastupljeni u medu nego u primarnom proizvodu poput peluda ili u samoj pčeli. No bolesti pčela utječu i na mehanizme njihove obrane. Primjerice, nozemoza tipa C, bolest uzrokovana nametničkom gljivom Nosema ceranae, čini pčelu mnogo osjetljivijom na otrove.
Promatramo li ih iz perspektive pčela, možemo navesti primjer krčenja šuma radi stvaranja poljoprivrednoga zemljišta. Na taj se način uništavaju staništa divljih pčela, koje su nužne za, primjerice, oprašivanje voćnjaka. One za svoje gnijezdo uglavnom upotrebljavaju blato, dakle osim zemlje treba im i voda, a danas na područjima s poljoprivrednom proizvodnjom više nema ni zemlje ni vode koje ne bi bile zagađene pesticidima. Jasno je da su divlje pčele još više na udaru nepovoljnih okolišnih čimbenika od medonosne pčele, koja se može uzgajati, te ih je teško vratiti na područje s kojega su nestale. No o tome koje su pčelinje vrste nestale s našega područja mi teško i možemo govoriti jer u Hrvatskoj nemamo entomologa koji bi se bavio samo pčelama.
Kao voditeljica referentnoga laboratorija, ali i iz osobnih pobuda često sam s pčelarima što na edukacijama, što tijekom druženja u neformalnoj razmjeni iskustava. Uz redovito pozitivna iskustva suradnje s pčelarskim udrugama, zamijetila sam i jedan fenomen – na edukacije uglavnom dolaze isti ljudi. A pčelarstvo je vrlo složen sektor gospodarstva na koji utjecaj imaju i okolišni i vremenski, ali i socijalni i komunikacijski čimbenici.
Posebno je zbog posebna života pčele. Pčela je vrlo specifičan kukac koji ovisi o izlijetanju iz košnice, o hrani u prirodi koju sama bira, o prirodnim uvjetima koji određuju njezino razmnožavanje… I pčelarstvo je zato proizvodnja pod vedrim nebom gdje pčelar ne može utjecati na puno stvari: na vrijeme, na količinu hrane, pa ni na snagu pčelinje zajednice. Ali može mnogo pomoći u borbi protiv bolesti pčela. Danas pčelar sigurno predstavlja zaštitnika pčelinjih zajednica koje ne bi mogle dugotrajno samostalno opstati u prirodi.
Ako iz prodavaonica maknete sve voće i povrće čija proizvodnja ovisi o oprašivanju pčela, dobit ćete sliku toga što se može očekivati – a to su prazne police zbog velikoga nedostatka hrane. Nedostatak pčela zaista može ugroziti proizvodnju hrane s utjecajem na čitavo gospodarstvo, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu.
Uz spomenuti obvezni kolegij nudimo i izborni kolegij koji se dotiče i uzgoja matica i proizvodnje pčelinjih proizvoda. Velik je naglasak na praktičnom radu, tako da studenti imaju priliku obići tri pčelinjaka, gdje uče pregledavati pčelinje zajednice, uzimati uzorke, primjenjivati veterinarske medicinske proizvode… U jednom od pčelinjaka upoznaju se i s apikomorom – sobom sa zrakom iz košnice koji ima terapeutski učinak. Posebno smo ponosni na Edukativno-arhivsku postaju našega fakulteta gdje svatko, ne samo studenti, može steći cjelovitu sliku o pčelarstvu.
Uz cjeloviti studij veterinarske medicine na engleskom jeziku prošle smo godine pokrenuli i jednogodišnji specijalistički studij na engleskom jeziku »Honeybee Health Protection« koji će pružiti mogućnost ljudima iz cijeloga svijeta da nadograde svoje znanje. Postoji samo nekoliko nacionalnih specijalističkih postdiplomskh studija, uglavnom na njemačkom i francuskom, no ni jedan svojim sadržajem nije cjelovit kao ovaj, tako da očekujemo brojne upise u idućoj akademskoj godini. Jasno, tu je i doktorski studij, od 2016. dosada imali smo tri doktorata povezana sa zdravljem medonosne pčele.
Problem je prije svega nepoznato podrijetlo – ne samo botaničko, nego i geografsko. Često na takvu medu piše samo »miješani med iz Europske unije i trećih zemalja«. Tu vjerojatno nema ni kapljice hrvatskoga meda. Drugi je problem patvorenje meda – razrjeđivanje tvarima koje nisu med, poput šećernih sirupa, kao i dodavanje aroma. Ni jedno ni drugo na deklaracijama nije dovoljno jasno istaknuto. Osobno to rješavam kupnjom meda kod provjerenih proizvođača, no to nije rješenje za cjelokupnu javnost.
Pčele su posebno blagoslovljena bića. One žive u košnici u kojoj imaju obilje meda, ali stalno žive i ostvaruju zajedništvo i iznimnu suradljivost, cijeli život radeći za druge. Ne veli se za njih uzalud i da su »anđeli prirode«.
Da posadite kakav cvijet na svoju terasu, već biste dali svoj prinos očuvanju pčela. Ako imate travnjak i ostavite ga samo dva tjedna nepokošenim, učinili ste još više. A svima bi nam pomogla i malo bolja komunikacija i suradnja. Malo manje nadmetanja, malo više pčelinjega duha.
