Klaustar franjevačkoga samostana sv. Vlaha u Pridvorju nedaleko od Dubrovnika u petak 19. srpnja okupio je prvorazredne glazbenike u nazočnosti 200-tinjak posjetitelja, prvotno ljubitelja opere. Večer poezije te koncert ruske i talijanske romance izveli su Marko Kalajanović, bariton koji je prvak Opere narodnoga kazališta iz Sarajeva, i Milivoje Veljić na klaviru s Katedre za solo pjevanje Fakulteta muzičke umjetnosti u Beogradu. Uz to recitirane su pjesme gvardijana i organizatora kulturnoga događaja fra Ive Kramara, koji je i policijski kapelan Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske županije.
U posebnom ambijentu, ukrašenom s više od četiri stotine svjećica na zidovima i galeriji klaustra samostana, prvak sarajevske opere izveo je glasovita klasična djela. Uz religioznu tematiku koja je prožimala koncert skladbe su nosile poruku ljubavi prema životu i svijetu. »Radost mi je uvijek pjevati u crkvenim prostorima i promicati poruku mira i ljubavi«, istaknuo je Kalajanović. »Gvardijana o. Kramara upoznao sam prije tri godine, prvo kao duhovnika i franjevca koji mi je puno pomogao, a zatim i kao prijatelja. Rado sam se odazvao njegovu pozivu i još sam pozvao svoga prijatelja da me prati na klaviru dr. mo. Veljića, kojemu je, kao i meni, crkva uvijek prostor gdje se osjećamo posebno, duhovno ispunjeno i od srca u takvim prostorima nastupamo. U ambijentu tornja crkve uvijek se osjećam da pjevam Bogu koji mi je podario talente da mu mogu zahvaliti. Isto tako, u ovom franjevačkom samostanu priređen je veličanstven ambijent jer došli su istinski ljubitelji opernoga pjevanja, a sve je dodatno očaravala svjetlost svijeća i crkvena zvona.«
Zanimljivo je da je Kalajanović prije nastupa zatražio svećenički blagoslov od o. Kramara. »Bez blagoslova čovjek je prazan, jednostavno je stroj koji nešto mehanički odradi, posebno kad je u pitanju umjetnost i pjevanje. Dok smo mlađi, mislimo da možemo nešto učiniti sami, ali bez Boga ništa ne ide i sve je kratkotrajno ako se gleda po ljudskim mjerilima. Drugo, čovjek se ne smije uzoholiti te misliti da je poseban zato što pjeva ili što je u javnosti poznat. Naprotiv, to sam naučio puno od franjevca o. Kramara, poniznost je najvažnija jer naša djela govore o nama i važno ih je predati Bogu na slavu.«
Od preuzimanja franjevačkoga samostana u Pridvorju od zadarskih fratara bosanski franjevac o. Kramar organizirao je niz duhovnih, kulturnih i znanstvenih okupljanja.
»Budući da se samostan nalazi u srcu Konavala, dakle udaljen je od svakidašnje dubrovačke vreve, prikladno je mjesto u kojem se može naći duhovni mir i sabranost u tišini«, navodi o. Kramar. »Istodobno nastojim organizirati povremene kulturne susrete, one koji ljude spajaju. U tom kontekstu organiziran je koncert i večer poezije, a sve to činim zahvaljujući svojim prijateljima koje mi je Bog podario na životnom putu. Posebnu potporu dobivam od Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske županije koji imaju razumijevanje za moj rad u širenju mira i ljubavi. To je ono što smatram da kao franjevac, dakle koji nema župu, trebam činiti.« O Kramar uredio je gornji dio samostana u autohtonom obliku sa samostanskim sobama (ćelijama) u kojima se provode duhovne vježbe šutnjom i molitvom. »Današnji je čovjek potrebit odmora i tišine pa nastojim prema tim potrebama prilagoditi samostanski prostor, dakle da služi potrebama novih pastoralnih izazova, a istodobno da zadrži franjevački duh jednostavnosti«, zaključio je o. Kramar.
