O izborniku Hrvatske nogometne reprezentacije Zlatku Daliću pisalo se proteklih dana i zbog njegove nove knjige »Rusija naših snova«, nedavno predstavljene u zagrebačkom kinu »Europa«. Tada je naveo da je to pisani zapis svega što se događalo, ne propustivši zahvaliti igračima i suradnicima. »Oni su Hrvatsku učinili ponosnom i san su pretvorili u stvarnost. Ova knjiga neka bude motiv i putokaz generacijama koje dolaze. Dokazali smo kako uz vjeru i poniznost i mali mogu postati veliki. U Rusiji smo svi bili jedno srce, jedna duša, jedna Hrvatska«, Dalićeve su riječi. »Rusija naših snova« nastala je na inicijativu glavnoga urednika Sportskih novosti Marija Zorka, a Dalićeve opservacije i emocije u štivo je pretvorio novinar Dražen Antolić. O knjizi je govorio i doajen hrvatskoga športskoga žurnalizma Anton Samovojska. »Ovaj uradak ne doživljavam kao spomenik Zlatku Daliću, nego kao knjigu namijenjenu svima koji vole Hrvatsku. Na pitanje Ćire Blaževića gdje je našao riječ poniznost spremno je odgovorio: ‘Kada smo dobili Argentinu, shvatio sam kako moram stišati euforiju. Znao sam da moramo ostati mirni i ponizni. Srećom igrači su shvatili moju poruku.’ Ostvarili smo uspjeh koji nam ostaje za sva vremena. A ova je knjiga tu da nas podsjeća na jedno nezaboravno ljeto.«
Dalić je održao predavanje i u Matici hrvatskoj, gdje je uvodnu riječ održao Niko Vidović, rekavši da su Dalić i njegovi izabranici igrali dopadljiv nogomet i učinili da hrvatski simboli, kao što su himna, zastava i kvadratići budu prepoznatljivi u cijelom svijetu. O događaju je izvijestio Dražen Brajdić u Večernjem listu. Prenio je Dalićeve riječi: »Pokazali smo da i mali mogu biti veliki. Naše veliko postignuće je to što smo stvorili sliku o Hrvatskoj kao o zemlji za koju cijeli svijet navija u finalu. Posebno sam sretan što je prije SP-a među klincima bila jagma za dresovima Reala i Barcelone, a nakon SP-a za onim ‘kockastim’. Oni koji su mlađi i ne pamte broncu iz Francuske 1998. sada imaju nove idole i ponovno žive hrvatski san.« Rekao je i sljedeće: »Nakon što sam izbornik postao slučajno, razmišljao sam što da učinim da igrači koji su u klubovima osvojili 85 trofeja imaju zajednički cilj. U startu me bilo strah kako će me doživjeti igrači jer ja nisam faca, veliko ime, nego običan mali trener koji je svoj put sedam godina gradio u arapskom svijetu.«
»Ni danas nisam svjestan što smo mi napravili, a vjerojatno ne ću biti ni cijeli život. Dok je trajao SP nisam imao pravu sliku, no sada kada pogledam neke videozapise na YouTubeu što se događalo u Hrvatskoj, naježim se, a ponekad i plačem. Volim reći da su prvu utakmicu zajedno gledali samo članovi obitelji, drugu je već došao i pokoji prijatelj, treću i četvrtu zajedno je gledala cijela ulica, kasnije i cijeli kvart, a na dočeku je bila cijela država. Bilo je to najveće poslijeratno okupljanje Hrvata.«
S obzirom na to, kako je prenio Brajdić, da su izdvajanja države za šport na razini statističke pogreške (0,07 % od BDP-a), Dalić se pribojava da će sve to ostati samo na lijepim sjećanjima. »U Zagrebu je Advent, veliki priljev stranih turista, a nigdje one slike s dočeka. Nigdje da piše ovo je glavni grad doprvaka svijeta. Po mom mišljenju, mi smo to vrlo slabo iskoristili.«
»Nakon SP-a sam htio otići dalje, no kada sam vidio sve te emocije, svu tu ljubav naših ljudi, nisam imao pravo to napraviti. Mogle su biti ne znam kakve brojke, no nisu me štrecnule. Nisam megaloman pa sam se zapitao ima li smisla trčati za novcem. Osim toga, nikad ne ću nigdje biti sretan kao što sam sretan na mjestu hrvatskoga izbornika. Vjerojatno sam pogriješio jer kakvi smo mi, vrlo brzo će sve opet biti naopako. No, nisam kukavica. Ipak, ako opet sve što smo postigli zanemarimo, ako nam i dalje 10 posto ljudi bude određivalo što ćemo raditi, tko će nam svirati i pjevati, pa i igrati, onda ćemo biti u problemu. (…) Boga molim da me ne prebaci, da se ponašam kao i svi ljudi. Zovu me na sve strane, no ja idem tamo gdje me osjećaj vodi, gdje mogu ostvariti neki koristan efekt«, rekao je Dalić, poručivši da tek kada čovjek posjetiti bolnički onkološki odjel, shvati što su istinske vrijednosti u životu. Na pitanje kako unatoč svojoj popularnosti u narodu uspijeva ostati skroman i ponizan odgovorio je: »Naučio sam na vlastitim pogreškama. Kad sam bio trener u Rijeci, nisam se znao ponašati. Ponijelo me. Počeo sam pametovati u medijima i to me lupilo po glavi. Nakon toga sam shvatio da nema euforije ni tragedije u športu. I da je najvažnije ponašati se umjereno.«
Zanimljiv je tekst Ljubice Gatarić o uvozu stranih radnika. Novinarka navodi da bi Hrvatska iduće godine trebala otvoriti granice za 63 000 stranih radnika. Ministarstvo rada stavilo je sindikatima i poslodavcima prijedlog odluke da se u 2019. godini odobri dvaput više radnih dozvola za strance u odnosu na ovu godinu. Takav predloženi broj, kako se navodi u Večernjem listu, šokirao je sindikaliste, koji pripremaju svoj odgovor, no vjerojatno će taj broj primiriti poslodavce koji tvrde da su u stalnoj neuspješnoj potrazi za radnicima. Hrvatska iz ove godine izlazi sa 147 000 nezaposlenih građana, što je približno 41 000 osoba manje nego što je nezaposlenih bilo u isto vrijeme prošle godine. Prema Eurostatu stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj čak je i neznatno ispod prosječne stope nezaposlenih u eurozoni, što je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo, te je u listopadu bilo 8 % prema prosječnih 8,1 % u eurozoni. Pozitivni statistički podatci o nezaposlenima samo su jedna strana medalje jer osjetno rezanje stope nije rezultat ekonomske ekspanzije, nego masovnoga iseljavanja, koje je stvorilo paniku u poduzetničkim krugovima, na koju je Vlada u ovoj godini odgovorila podebljavanjem kvote za strane radnike na 38 tisuća. Turizam odavno daje glavni smjer zbivanja u mnogim područjima, pa i zapošljavanju, no ekonomski analitičari uočavaju da je i nakon ljeta potražnja za radnicima bila velika. Poslodavci bi željeli da Vlada sasvim odustane od režima zapošljavanja stranaca preko kvote te im dopusti slobodno zapošljavanje ako u određenom roku ne nađu tražene radnike u zemlji.
Među najtraženijim zanimanjima u posljednje vrijeme, prema podatcima iz studenoga, bili su prodavač, konobar, kuhar i knjigovođa te liječnik, odnosno stomatolog, navodi Ekonomski institut. Kvote stranaca koje se predlažu za iduću godinu više su nego impresivne. Odluku o kvotama priprema Ministarstvo rada uz prethodne konzultacije s poslodavcima, raznim komorama i strukovnim udruženjima tvrtki. Građevinski je sektor među prvima iskoristio ovogodišnju dodijeljenu kvotu od oko 12 000 radnika, a u prijedlogu za 2019. godinu dobit će zeleno svijetlo za 18 500 stranaca. Nakon njih slijedi turizam, gdje će se moći zaposliti oko 10 000 stranaca, a nove kvote odobrit će se i brodogradnji, prerađivačkoj industriji, prometnoj branši, koja je ove godine zaposlila jedva pedesetak vozača. Špediterske su tvrtke ove godine mogle zaposliti oko 1000 stranih vozača u međunarodnom teretnom prometu, no prema podatcima MUP-a s kraja listopada, zaposlile su jedva pedeset, a još 85 dozvola bilo je u postupku. Prijevoznici su imali nešto više sreće sa stranim vozačima autobusa, kojih su zaposlili dvjestotinjak, uglavnom iz BiH. Od završetka recesije Hrvatska je vratila 112 000 izgubljenih radnih mjesta, no ako se stanje uspoređuje s vrhuncem zabilježenim krajem 2008. godine, MacroHup ističe da manjak na strani zaposlenosti i dalje iznosi 88 000 osoba.
Preminuo je omiljeni meteorolog u Hrvatskoj Milan Sijerković, objavljeno je u ponedjeljak 10. prosinca. Renata Rašović u Večernjaku je napisala: »’Gledati gore prema oblacima nikada više neće biti isto’, riječi su kojima su se od njega oprostili iz Hrvatskoga meteorološkoga društva, a od dirljivih pozdrava i zahvala užarili su se portali i društvene mreže. Kako i ne bi: bio je jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica, ali jedan od onih neznanaca kojega svake večeri rado pripustiš u dnevni boravak kao da je rod najrođeniji. (…) Na kraju dana još bi stigao precizno i zanimljivo informirati gledateljstvo o vremenskim prilikama, a svoje izlaganje finiširati kakvom pučkom izrekom iz serijala ‘Sveta Kata, snijeg na vrata’ koja bi koji puta prigodno glasila: ‘Vela Gospa, mala zima’. Potom bi gledateljima zaželio ugodnu večer i išetao iz kadra. I bila je ugodna, kao i svaka koja je počela i završila u društvu gospodina Milana Sijerkovića.«
