U odlomku iz Četvrte pjesme o Sluzi patniku kako je donosi Knjiga proroka Izaije patnje Sluge opisane su kao izraz Božje volje: »Svidjelo se Gospodinu pritisnuti ga bolima.« Hebrejski izvornik pritom je još tvrđi jer kaže da je Gospodin »uživao« dok je Slugu pritiskao bolima. Ipak, u nastavku stoji i objašnjenje: »Žrtvuje li život svoj za naknadnicu, vidjet će potomstvo, produžit sebi dane.«
Za »žrtvu« je upotrijebljen tehnički izraz asam koji označava žrtvu okajnicu za grijehe o kojoj se govori u Levitskom zakoniku. Propis je ondje: »Ako… tko postane odgovoran u bilo čemu od toga, neka prizna počinjeni grijeh. I neka prinese Gospodinu žrtvu (asam) naknadnicu za počinjeni grijeh.« No dok je, prema Zakonu, za počinjeni grijeh valjalo prinijeti neku životinju, od Sluge se traži njegov život. Ipak, taj je tekst prema latinskom tekstu Vulgate. Grčki prijevod Septuaginte ima: »Žrtvujete li za svoje grijehe, duša će vaša vidjeti potomstvo«, a hebrejski izvornik donosi: »Žrtvuje li duša (heb. nefeš) njegova, vidjet će (on) potomstvo.« Očito je koliko je Vulgatin tekst pridonio kasnijoj primjeni toga teksta na Isusovu žrtvu. Septuagintin tekst govori u množini, a hebrejski jasno progovara o zemaljskoj nagradi nakon okajanih grijeha. Ta nagrada obuhvaća ponajprije brojno potomstvo i dug život – često starozavjetno obećanje. U 6. st. pr. Kr. ne može se očekivati da je prorok govorio o uskrsnuću i o nekom tko je uskrsnuo, pa onda gleda svoje brojno potomstvo. Nagrada je još uvijek u potpunosti zemaljska i vremenita. Redak se zaključuje riječima: »I Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.« Taj stih objašnjava početak retka: Bog je »uživao« (hafac) u nanošenju boli Slugi, ne iz nekih sadističkih pobuda, nego zato što je znao koji su plodovi, on je već uživao u njegovu budućem blagoslovu.
Markovo evanđelje donosi molbu Zebedejevih sinova koji traže da »u slavi« Isusovoj sjede »jedan zdesna, a drugi slijeva«. Opet je taj evanđelist iznimno neposredan te se ne ustručava pokazati i slabosti apostolâ. Kad oni govore o »slavi« (grč. doksa), ne misle na Isusovu proslavu u nebu, nego na njegovu zemaljsku proslavu kao mesijanskoga kralja. Oni traže svoju zemaljsku korist. Isus, međutim, ispravlja njihova kriva poimanja: preduvjet je slave, kako je on vidi, piti čašu koju on pije i krstiti se krstom kojim se on krsti. I čaša iz koje će piti i krštenje slika su Isusove muke koja se približava. Doista, u Getsemanskom vrtu Isus će moliti: »Otkloni čašu ovu od mene!« Dvojica učenika, očito i dalje ne razumijevajući o čemu Isus govori, prihvaćaju taj izazov, a Isus im proriče da će tako i biti. Ipak, upozorava ih da je ona prava, nebeska proslava u svemu ovisna o Otcu. Slijedi još jedan tipično markovski redak: učenici pokazuju međusobnu zavist. Sve su to, jasno je, i osjećaji i problemi koji su vladali i u Markovoj kršćanskoj zajednici, a tekst je pisan njima za pouku. Ta zavist služi Isusu kao povod za dodatno objašnjenje: narav kršćanske zajednice dijametralno je suprotna naravi zemaljskih država. Tko želi biti prvi, mora svima biti sluga i poslužitelj. Sam je Isus primjer. Spominjući izraz »Sin Čovječji«, evanđelist ovdje ponovno podsjeća na tri navještaja Isusove muke i smrti. Posljednji od njih neposredno prethodi ovomu odlomku, a Isus u njemu već sasvim konkretno opisuje svoju muku i smrt, ali i uskrsnuće.
Odlomak iz Poslanice Hebrejima u isto je vrijeme zaključak govora o ulasku u »počinak« Božji i uvod u odlomak koji govori o Isusu kao milosrdnom i velikom svećeniku. Mnogi bibličari danas smatraju da je ta poslanica upućena skupini Židova koja je po svom rodu pripadala židovskomu svećeništvu ili su na neki drugi način bili u uskoj vezi s nekadašnjim hramskim bogoslužjem. Ta je skupina kršćanskih vjernika unutar Crkve osjećala nedostatak onakve vrste bogoslužja kakvo se vršilo u jeruzalemskom Hramu. Stoga ih pisac Poslanice Hebrejima upozorava da, kao kršćani, imaju »velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega«. Nije im dakle više potrebno ono zemaljsko svećenstvo što su ga hramski svećenici primali po rođenju, jer jedini pravi Veliki svećenik sam je Krist. Usto, on je kao svećenik prodro kroz nebesa. To je prvi put da se u Poslanici nagovješćuje nebeska narav Kristova svećeništva. On je svećenik na nebesima u onom nebeskom Hramu, u Božjoj prisutnosti, a ne u rukotvorenu zemaljskom Hramu. Odatle proistječe i sva različitost kršćanskoga od staroga židovskoga bogoslužja. To je razlog zašto se valja »čvrsto držati vjere«. Druga značajka toga Velikoga svećenika – Krista – stoji u činjenici njegova utjelovljenja, po kojem je on postao »supatnik u našim slabostima«. Već je ranije u poslanici navedeno da je postao braći u svemu sličan osim u grijehu. Zato su čitatelji Poslanice pozvani da smjelo pristupe »prijestolju milosti« jer im je ulaz otvoren »po krvi Isusovoj«, a to se pristupanje ostvaruje »s istinitim srcem, u punini vjere, srdaca… očišćenih od zle savjesti i tijela oprana čistom vodom«, to jest krštenjem. Na taj način vjernici primaju »milosrđe i milost« za pomoć »u pravi čas«, a taj je čas ono »danas« koje poziva na ulazak u Božji počinak.
