Petnaestak godina stare keramičke jaslice bež boje koje su dobili na dar od rodbine, smještene uz bogato ukrašen umjetni bor, i ovoga će Božića krasiti dom mnogobrojne obitelji Toljanić iz Vrbnika na otoku Krku, poznate i izvan otoka po vinariji, ugostiteljstvu i hotelijerstvu. No sa zajedničke fotografije koju običavaju učiniti u dnevnom boravku poredani u polukrug u blagdanskom raspoloženju nakon božićne mise, a prije svečanoga objeda, ove će godine izostati glava obitelji, otac Franjo koji je u 47. godini poginuo u prometnoj nesreći u svibnju. Snažno vjerničko svjedočanstvo pogleda uprtoga u križ nosi udovica Vrbenčanka Katarina Toljanić, kojoj se sve jasnije pokazuje vrijednost žrtve.
Prvi Božić bez supruga i otca ne će biti lak, svjesni su da će se morati suočiti s velikom bolju zbog gubitka, no mnogočlana obitelj se ne predaje, nego u vjeri pronalazi sigurnost i ohrabrenje. Udovica Katarina, najstarija 23-godišnja kći Kate koja sa svojom obitelju živi u istoj kući Toljanićevih, potom Stjepan, Ljubica, Zlatko, Marija, Franica, blizanci Mihael i Gabrijel, Gašpar, Anđela, Karmen i najmlađa trogodišnja kći Luca – tako s nadom čekaju ovogodišnji Božić.
»Kada se dogodila tragedija, bilo je teško i zamisliti ijedan dan bez Franjine prisutnosti, razmišljali smo kako će izgledati svakodnevica bez njega, a kamoli Božić. On je bio uključen u događanje svakoga djeteta, u vezi sa školom, privatnim ljubavima, iako je imao mnogo poslovnih obveza. Svi smo uživali u njegovu društvu«, kaže 43-godišnja Katarina Toljanić, koja otkriva kako su izgledali posljednji Božići velike obitelji. Suprug Franjo bio je zadužen za kuhanje, to je obožavao, također se brinuo da ne uzmanjka namirnica, a supruga Katarina bila je zadužena za dekoraciju kuće i stana. Iako božićni jelovnik za ovu godinu još nije spreman, kada su u adventu pekli svinjetinu, pripremali su je na način kako je to Franjo volio i radio.
Božić u obitelji Toljanić, čuvajući uspomenu na otca obitelji Franju, podrazumijeva i dijeljenje i iskazivanje solidarnosti s potrebitima. »Uvijek smo se za Božić znali pobrinuti za naše prijatelje koji su u lošijoj materijalnoj situaciji, posebno je Franjo znao darove koje je dobivao prosljeđivati onima za koje je mislio da su im u tom trenutku potrebniji nego nama«, napominje Katarina. Oni su obiteljski ove godine prikupljali novac i poslali ga za potrebite u misijama, vodeći se idejom da nikada nije zgorega dati ono što čovjek ima.
»Kod nas je doživljaj Božića baš vezan uz crkvu, odlazak na misu ponoćku u župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije u Vrbniku, a naravno drugi dan uz misu bilo nam je glavno okupljanje oko obiteljskoga stola. Znali smo se i međusobno posjećivati, rođaci naše djece dolazili su k nama ili bismo mi išli u goste«, kaže Katarina, ističući da su se posebno družila djeca triju obitelji, njihove te Franjinih sestara Ankice Brusić i Marije Toljanić.
Zahvaljujući poslu koji je posljednjih godina Franjo razvijao u vinogradarstvu, ali i ugostiteljstvu i hotelijerstvu, obitelj Toljanić, iako suočena s teškoćama u pandemiji, nije zabrinuta za materijalno niti na to stavlja naglasak u božićnim danima. Kako su nam otkrili, kod njih se darovi kupuju za sv. Nikolu, a za Božić nema darivanja. »Božić se često svjetovno doživljava, u tjednu uoči Božića svi su u trgovinama i dućanima, masovno se kupuju darovi i troši novac. Mi nismo imali tu praksu. Kod nas se daruje za sv. Nikolu, a za Božić dolazi najveći dar – Kristovo rođenje«, pojašnjava majka Toljanić.
»Upravo u vrijeme Božića, kada su na televiziji znali puštati filmove, bili smo često razočarani i ogorčeni. Svi ti filmovi govore o euforiji, sreći, darovima, a nedostaje glavni slavljenik, onaj čiji blagdan slavimo. Često smo o tome razgovarali s djecom, a i oni sami su se pitali: ‘Pa čemu se oni vesele, odakle božićni duh?’ Ili primjerice prikaz dvoje na stubama crkve i božićne note, a bit je u crkvi, u jaslicama, a ne u zvončićima i lampicama. No ipak, koliko se već puta reprizirao film ‘Sam u kući’, kod nas se rodio san da odemo u Ameriku. Tata je obećao da ćemo to ostvariti kada budu ukinute vize. Ukidanje viza je pred vratima, ali više nema koga da nas povede u Ameriku vidjeti kako se tamo slavi Božić i je li sve doista kao u filmu«, kaže majka Toljanić, zastavši na trenutak.
Upravo je njoj teško proživjeti pojedine događaje prvi put bez supruga. Tako je sama, bez supruga, dočekala svoj rođendan u rujnu, u listopadu je najstarija kći Kate rodila unuku Beatu i došla je na svijet prva unuka u obitelji Toljanić. »Teško je živjeti bez oslonca. Franjo mi je bio podrška, netko iza koga mogu stati. Djeca su tu, ja bih trebala njih nositi, a ne oni mene. Jedni u drugima pronalazimo oslonac. Kada klonem, upravo mi najstariji sin Stjepan kaže: ‘Kakav bi to križ bio, Bog od nas traži da vjerujemo kada je teško, treba vjerovati kada nemaš što gledati.’ Vjerujem da ni jedan dan nakon tragedije nije besmislen, da ovaj križ nije bez razloga«, kaže o trenutcima slabosti majka Katarina.
Komunikacija im je u tom pogledu posebno važna, ističe majka Toljanić, a nju još više njeguju tijekom objeda koji je svakoga dana u 13 sati. »Djeca su nakon ove tragedije puno svjesnija i zrelija. U ovim žalosnim danima jako dugo ostajemo u razgovoru o duhovnim stvarima, ali i aktualnoj problematici u društvu. Svatko ima svoj kut gledanja i zato sam posebno zahvalna što su starija djeca duhovno zrela, vidi se njihov rast u Bogu. Franjo je već ranije isticao da je ponosan na našu djecu, da ih uživa slušati, njihova promišljanja, i da nema potrebu ništa nadodati.«
»Franjo je uvijek govorio: ‘Nitko nije nezamjenjiv.’ To je bila njegova uzrečica. Znali smo nekada međusobno razgovarati: No što bismo mi bez tate. On je uvijek odgovarao: ‘Snašli biste se bez mene, našao bi se i netko tko će vam se smilovati.’ Naravno, spominjao je to u šali, uvijek se oko toga zafrkavao i nije ozbiljno govorio o tome.« Uz Božić kao obiteljski blagdan, u obitelji Toljanić posebno su važni i Svi sveti. Tada je naime gužvi oko berbe i radova na zemlji došao kraj, a oni su često znali zajednički otići u Međugorje i tamo tražiti duhovnu snagu i smiraj.
