U znaku pripreme za novu jesensku kampanju molitve pred bolnicama diljem Hrvatske inicijativa »40 dana za život« priredila je u zagrebačkom hotelu »Internationalu« od petka 27. do nedjelje 29. kolovoza 10. nacionalni susret svojih članova kojemu je kruna bilo misno slavlje u zagrebačkoj župi sv. Josipa, a predvodio ga je pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško.
Uz predstavnike nacionalnoga tima u trodnevnom je događanju sudjelovalo 80 predstavnika lokalnih timova iz čitave Hrvatske. Misao o molitvi i postu kao oružjima duhovnoga boja protiv zla pobačaja prožimala je izlaganja govornika na konferenciji. Svjedočili su molitelji i volonteri, kao i oni koji su se nalazili na rubu pobačaja, ali su nakon susreta s Inicijativom promijenili naum i postali roditelji. Govorilo se i o raznim programima udruge »Hrvatska za Život«, o centrima za život, časopisu »Pohod«, timu za trudnice »Nisi sama« i programima za iscjeljenje rana pobačaja u žena i muškaraca.
Među sudionicima zagrebačkoga susreta za život bio je i Robert Colquhoun, međunarodni direktor inicijative »40 dana za život«, koji je na marginama konferencije u kratkom intervjuu s čitateljima Glasa Koncila rado podijelio promišljanja o zbivanjima u međunarodnom pokretu za život, kao i vlastite dojmove o Hrvatskoj.
Premda su početkom pandemije obustavljene sve neesencijalne gospodarske, društvene pa i zdravstvene aktivnosti i moglo se pretpostaviti da će se smanjiti i broj izvedenih pobačaja, propobačajni lobi uspijeva i trenutačnu krizu okrenuti u svoju korist. Tako je primjerice, navodi Colquhoun, u Ujedinjenom Kraljevstvu još u ožujku 2020. godine donesen »telemedicinski« zakon koji omogućava da se, zbog okolnosti ograničenoga kretanja i drugih restriktivnih mjera, pobačaji pomoću abortivnih pilula mogu obavljati i kod kuće. »Iako je vlada obećala da će taj zakon, donesen po hitnom postupku, kasnije revidirati, ipak trebamo imati na umu da kada se takve stvari jednom donesu, teško ih se poslije riješiti«, upozorava sugovornik. U njegovoj domovini zagovornici veće dostupnosti pobačaja prilično su umreženi s ključnim institucijama, među kojima je ministarstvo zdravstva, pa se tako u Ujedinjenom Kraljevstvu 98 posto pobačaja financira iz državnoga proračuna. U Sjedinjenim Državama pak, nakon što je bivši predsjednik Donald Trump bio snažni podupiratelj zaštite života od začeća, sadašnji predsjednik Joe Biden, smatra sugovornik, »najveći je propobačajni političar u američkoj povijesti«.
Glavninu propobačajne agende ondje nosi organizacija »Planned Parenthood« (Planirano roditeljstvo) koja financira ne samo aktivističke skupine, nego troši milijune dolara za lobiranje u Washingtonu, financijski podupire Demokratsku stranku, a osim politike svoj utjecaju »sije« i u vodećim medijima i odnosima s javnošću, upozorava Colquhoun.
U Europi takve organizacije nemaju toliku moć iako je svim sredinama zajedničko da je zbog pojačane gospodarske nesigurnosti, kao i zbog porasta seksualnoga nasilja, u vrijeme pandemije porasla potražnja za pobačajem. Zbog obustave mnogih aktivnosti, uključujući i zdravstvene, neke zemlje u potpunosti su obustavile izvršavanje pobačaja u bolnicama, neke su ih odgodile na neodređeno vrijeme, a osim Ujedinjenoga Kraljevstva pristup pobačaju preko telemedicine olakšan je i u Francuskoj i Irskoj. Sugovornik procjenjuje da je telemedicina dovela do porasta pobačaja za 20 do 30 posto, premda je teško utvrditi koje su statistike točne jer uvijek ostaje nada da žena kojoj se kući poštom dostavlja abortivna pilula na kraju ipak nije tu pilulu i popila.
Međunarodne nevladine udruge koje zagovaraju pobačaj osim umreženosti s političkim faktorima koriste se i svojom golemom financijskom moću kako bi podupirale protuprosvjede u vrijeme kada se održavaju bdjenja i molitvene inicijative pred bolnicama. Specifično je i da lokalni propobačajni aktivizam rijetko dolazi samostalno, odnosno bez takve organizacijske i financijske potpore, a isto tako, ističe sugovornik, »češći su slučajevi u kojima se netko iz pozicija ‘za izbor’ uvjeri da je ispravnija pozicija ‘za život’«. »Ne susrećemo se sa slučajevima u kojima bi se netko tko je bio zagovornik života poslije odlučio poduprijeti zagovornike ‘izbora’. Naposljetku, kada zagovornici pobačaja vide, primjerice, Hod za život, znaju da oni ne mogu okupiti toliko ljudi u miroljubivu hodu, a posebno ne toliki broj mladih ljudi.«
Colquhoun objašnjava da za zaštitu života nerođenih probitak u centre financijske i političke moći nije nezaobilazan uvjet za uspješno djelovanje. »Ne trebamo ići moliti u parlamente, ali moramo ići pred bolnice i svagdje gdje se pobačaji izvršavaju. To je žarište u kojem trebamo djelovati. Dakle, ulazimo u lokalnu zajednicu jer se pobačaj događa u lokalnoj zajednici. Kada se ona usprotivi pobačaju, manje je važno što se događa u parlamentu. Naš je uspjeh kada spasimo dijete koje je trebalo biti pobačeno, kada pomažemo ženama koje su se u trudnoći našle u krizi.
Mnogi požale što su učinili pobačaj jer tek kasnije shvate da su razlozi poput onih da si ne mogu financijski dopustiti rođenje djeteta neutemeljeni. Pomažemo i u tim slučajevima. Tako posebno želimo pokazati da ozbiljno shvaćamo širinu problema i da na njega odgovaramo kršćanskom ljubavlju i molitvama«, napomenuo je.
Iako se proteklih dvije godine u jeku pandemije u javnosti često može čuti imperativ zaštite života, pokretu »za život« takav pristup nije bio od velike koristi, upozorava sugovornik, nego je čak otežao njegove aktivnosti. »Ovo je neprirodno ozračje drakonskih, pa čak i totalitarnih mjera koje uvode pojedine vlade u smislu naređivanja kako treba izgledati društveno ponašanje. To uključuje socijalno distanciranje, obvezne maske, zatvaranje djelatnosti. Sigurno je da postoji želja za zaštitom života starijih i ugroženih, no ona se čini benevolentnom i nismo osjetili da ona u praksi pozitivno utječe na pokret za život. Jednostavno je nevjerodostojno s jedne strane govoriti da se život štiti, a s druge se strane uvode drakonske mjere i olakšava pristup pobačaju. A pobačaj je zapravo tek jedan od napada na život s obzirom na to da postoji eutanazija, čak i eutanazija djece, pobačaj nakon poroda, medicinska istraživanja na stanicama abortiranih fetusa, LGBT aktivizam, transgenderizam…« navodi Colquhoun.
Posljednjih nekoliko godine Colquhoun je posebno posvećen obilasku terena i praćenju nacionalnih kampanja »40 dana za život« pa je izbliza, osim Hrvatske, upoznao i stanje u drugim postkomunističkim zemljama Europe. »Posljedice komunizma vidljive su, no to je era koja je prošla. U komunizmu je država svime upravljala, a danas postoji sloboda govora. Također, u mnogim postkomunističkim zemljama postoji snažna kršćanska prisutnost, one donose zakone u prilog zaštiti života, prokršćanski su nastrojeni i političari. Opasnost je samo u tome da se mladi, koji nisu živjeli pod komunizmom, počnu poistovjećivati s nekim postmodernim i ‘alternativnim’ vrjednotama.«
»Dojmila me se strast i jaka privrženost vjeri u hrvatskom narodu. Tu je snažan i entuzijazam mladih ljudi kojih je puno uključeno u molitvene kampanje. Sviđa mi se i domoljublje Hrvata, kao i mudrost i poniznost ljudi starije životne dobi koji se također daju za molitvene kampanje. Sve čemu svjedočim vrlo je pozitivno«, zaključuje Colquhoun, kojemu ovo nije bio prvi istup u Glasu Koncila, a još manje prvi posjet Hrvatskoj koju je posjetio šesti put. Nova kampanja bdjenja pred bolnicama i domovima zdravlja počinje 22. rujna i traje do 31. listopada te će se u Hrvatskoj održavati na 37 mjesta bdjenja.
