U tjednu u kojem su dodijeljene najpoznatije nagrade Američke filmske akademije i u hrvatsku se metropolu prenio duh Oscara. Nije u Zagreb stigao glamur s poznatim glumcima, nego je Oskarom nagrađeno dobročinstvo dvadesetak predanih volontera. U četvrtak 23. veljače u Staroj gradskoj vijećnici dodijeljeni su Volonterski Oskari, a kipić najsjajnijega sjaja primila je Marija Fulgosi, 67-godišnja volonterka katoličke udruge »Kap dobrote«, kojoj je dodijeljena posebna nagrada za životno djelo zbog tridesetogodišnjega volonterskoga angažmana s najugroženijim članovima društvene zajednice.
Na natječaj – koji je osmi put organizirao Volonterski centar Zagreb u suradnji s Gradom Zagrebom i Gradskim uredom za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom – pristigle su 23 prijave, a nagradu za zagrebačkoga volontera godine dobio je student psihologije Matej Ilić Buljan, volonter na Hrabrom telefonu.
Volonterska priča Marije Fulgosi, koju su nazvali »kapljicom« koja već tri desetljeća pomaže siromašnima, potrebitima i bolesnima, u udruzi »Kap dobrote« upisana je u knjizi osnivača, a radila je i prije registracije udruge u Prvoj karitativnoj grupi koja se okupljala u zagrebačkoj župi Srca Isusova uz o. Antuna Cveka.
»Još davne 1985. godine šetala sam Palmotićevom ulicom kada sam ugledala šareni, veseli plakat s porukom koja me privukla. Na njemu je pisalo: ‘Ako imaš slobodnoga vremena i želiš pomagati, dođi u Palmotićevu.’ Otišla sam tamo i upoznala čovjeka u plavoj radnoj kuti koji je nešto popravljao u sudoperu oko slavine. Rekli su mi da je to pater Cvek. Iznenadila sam se, očekivala sam svećenika u habitu, a ne čovjeka u plavoj radnoj kuti«, spominje Marija Fulgosi prvi kontakt s volontiranjem koje joj je donijelo mnogobrojna iskustva, pa tako i Volonterskoga Oskara za životno djelo i statuu »Zagrljaj zajednice«.
»Primanje nagrade bio je poseban dan u mojem životu, drago mi je zbog svih 80 volontera koji su u ‘Kapi dobrote’ i 130 korisnika kojima pomažemo. Prepoznate su sve godine rada u kojima smo se trudili. Ljudi često čudno gledaju nas volontere kada nešto radimo besplatno i bez interesa. Pitaju se koliko smo plaćeni. Iako se vide pomaci, naše društvo kao da još uvijek nije zrelo za takvu vrstu angažmana«, kaže za Glas Koncila volonterka Fulgosi, koja se prisjeća svoje prve zadaće.
Posjećivala je nepokretnu, nagluhu gospođu Barbaru u Jandrićevoj ulici, a kasnije i korisnike doma u Martićevoj… U svoj je volonterski popis zadaća upisala raznolike poslove: obilazila je djecu u specijalnim bolnicama, organizirala prihvat beskućnika u prenoćištu, radila sa zatvorenicima… No posebno joj je drag rad sa starima i bolesnima. »Oni su cijeli dan sami, mi smo im volonteri prozor u svijet, donesemo im vijesti iz grada.« Iz prvih godina djelovanja sjeća se Marija Fulgosi kada su na zagrebačkom Glavnom kolodvoru dijelili sendviče i čaj beskućnicima.
Više od 25 godina Marija Fulgosi odlazi u Specijalnu bolnicu u Bistru, gdje je već dobro poznata. »U Bistri su Božja djeca, koja trebaju našu ljubav, blizinu i pomoć. Mene je uvijek privlačila različitost i posebnost. Upravo tamo u bolnici osjetila sam i pronašla ljubav koja me drži i bodri sve godine. I zato se uvijek ponovno vraćam tamo, među njih, među te posebne ljude. Jako mi se svi vesele, grle me, vole i ljube. I ja njih sve volim, a ipak malo više od svih svoju Ninu. Njoj sam i krsna kuma! Bila je sasvim malo dijete kada sam je upoznala«, svjedoči volonterka Fulgosi koja dvaput tjedno iz Zagreba odlazi u Bistru.
»Čovjek mora imati nešto u sebi da bi to dijelio. Iako ne mogu promijeniti dijagnozu bolesnoj djeci ili starijima, mogu ih saslušati, prošetati s njima, na sto malih načina razveseliti ih i donijeti im radost u njihov dan. A tu je i vjerska dimenzija, jer nastojim ono što evanđelje naviješta živjeti u svakodnevnom životu«, svjedoči umirovljenica Fulgosi koja je i tijekom radnoga odnosa uvijek nalazila vremena za potrebite. »Često sam dolazila iz noćne smjene iz hotela na sastanke naše karitativne skupine. Nije bilo nikada: ‘Ne mogu ili ne ću.’ Bog vrati sve na mnoštvo malih načina, svi se plodovi osjete – ali treba vremena da se to shvati.«
