U jeku stalnih promjena, kada ljudska riječ nema nikakvu stalnost, psalmist danas progovara što je za njega čestit čovjek: »Postojano mu je srce, ničeg se ne boji, on rasipno dijeli, daje sirotinji: pravednost njegova ostaje dovijeka, njegovo će se čelo slavno uzdići.« Tko će imati dovoljno snage zadržati postojanost?
Kako se danas rijetko govori o postojanosti! Tko uopće poznaje postojanost? Sve se mijenja, ljudska je riječ izgubila trajnost, zamagljuje se, čak se i ono što je napisano u medijima već sutra naočigled svima – mijenja. Postojanost je stoga arhaična vrlina. Ona kao da zaziva prošlost. Odaje dojam da je čovjek zaglibio u stajalištima kojih se valja odreći. »Neka se promijeni smjer jer postojanost vodi u tvrdoglavost«, rekli bi snažno oni koji trče za pomamama društva. No postojanost je vrlina koja daje važnost djelima, koja pokazuje snagu povjerenja. Onaj tko je postojan, čovjek je od riječi. Za njega se valja zakačiti, takvoga treba držati blizu sebe jer ne će razočarati.
Nije bez razloga psalmist čestitu čovjeku dodao atribut postojanosti. Čestit čovjek je postojan! Nema gnušanja u njegovoj blizini, nitko se ne treba bojati jer onaj tko ima postojano srce, zaista je dobar čovjek koji je uspio u sebi ukrotiti požudu komocije, pretvaranja, strahovlade. Psalmist kao da čezne za čestitim čovjekom jer osjeća da taj čovjek mirno spava. Može mirno zaspati jer ne strahuje nad svojim postupcima: »on rasipno dijeli, daje sirotinji«.
Rijetko se susreću postojani ljudi. Oni se skrivaju od pogleda javnosti. Njihovi postupci druge posramljuju. A upravo na današnju nedjelju psalmist želi čovjeka okrenuti prema postojanosti. Dovoljno snage da se odupre prolaznosti imat će onaj koji je uočio vrlinu postojanosti. Njegova će mu djeca biti zahvalna. Takav je upotrijebio odgoj umjesto računala, razgovor umjesto televizije, radost umjesto prikrivanja. Svojoj je riječi dao snagu, nije je zamijenio šutnjom komfora.
Svakoga tko je čestit, mučit će društvo. Snaga će mu brzo kopnjeti. Ponekad će sumnjati u ispravnost svojih postupaka dok bude vidio druge oko sebe kako su zadovoljni u trenutcima glume, pretvaranja, laganja. I sam će poželjeti mijenjati se u skladu s poželjnim ponašanjima. No, na kraju, nešto mu ostaje kao posljednje utočište. Psalmist je to jasno prepoznao: »Njegovo će se čelo snažno uzdići.« Tko bude ostao postojan, uvijek će društvo moći pogledati u oči.
Bez čestitosti čovjek se zatvori u želju da se drugima svidi kako bi se o njemu nastavilo govoriti i nakon smrti. Ivan Zlatousti u »Homilijama na Knjigu postanka« tomu retku psalma suprotstavlja upravo želju za svjetovnim ugledom: »Postoje ljudi koji žele biti zapamćeni gradeći prekrasne domove, kupelji, trijemove, avenije. Kada bi tko pitao svakoga od njih zašto se muči, ne bi čuo ništa osim sljedećih riječi – žele osigurati da sjećanje na njih zauvijek živi – da se kaže ‘ova kuća pripada tom i tom’, ‘ovo je vlasništvo toga i toga’. Naprotiv! Dolaze optužbe: ‘Pripada tom i tom škrtcu, pljačkašu udovica i siročadi!’« Dakle, takvo ponašanje nije za postizanje sjećanja, nego nailazi na nepregledne optužbe te potiče jezike promatrača na klevete i osudu osobe koja je stekla ta dobra.
Kršćanin pred sobom ima mnoštvo izbora koji ga mogu odvesti od postojanosti. Može se zarobiti u stalnu promjenu mišljenja kako bi se svidio svijetu, a onda, kada se nađe ižmikan od savjeta drugih, poželjet će steći svjetovni ugled. Postojanost je povoljan izbor. Ne traži previše stresa, ali donosi stabilnost koja se gradi ne na ugledu stečenu od ljudi, nego na moralu dobivenu od samoga Boga. Riječi Kristove, nisu li one oličenje postojanosti? Što je rekao, to je izvršio, dao se do kraja i otvorio put kojim je svakomu poći.
Kada se u život unese postojanost, srce se više ne boji, ono ne drhti nad izazovima svijeta, nego je usmjereno prema Bogu, prema Onomu koji ne prolazi. Izazovi su golemi, od posla na kojem šefovi žele kimanje glavom na svaku riječ što izreknu pa sve do prijatelja koji se lako izgube čim nije po njihovoj volji. Ali sve su to situacije koje ne donose unutarnji mir, koje ne donose postojano srce. Neka na kršćanima bude čežnja da postojanost zaista ne postane nekakav ostatak čeznutljive povijesti.
Gospodine, daruj nam postojano srce, ono koje se ničega ne će bojati,
koje ne će nad prikazima svijeta prigibati mišljenje, nego će ostati povezano
s Tobom koji po svojoj Riječi, Isusu Kristu, ostaješ s nama postojan,
pošten i povezan u vijeke vjekova. Amen.
