Bolnica »Sveti Rafael« u Strmcu kod Nove Gradiške jedina je katolička bolnica u Hrvatskoj. Od 2011., kada ju je osnovao talijanski bolnički red Milosrdna braća, u sklopu javnoga zdravstva pruža liječenje i palijativnu skrb. U duhu karizme gostoljubivosti svaki je pacijent smatran gostom te mu se pristupa kao osobi s dostojanstvom, poštujući njegovu tjelesnu, psihološku i duhovnu dimenziju. Ravnateljica bolnice Maristela Šakić u razgovoru osvjetljuje dostojanstvo osobe i pravo lice medicine koja treba biti koliko profesionalna, toliko i humana.
Specijalna bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb »Sveti Rafael« u Strmcu kod Nove Gradiške djeluje od 2011. godine. Prva je i jedina katolička bolnica u Hrvatskoj, čiji je vlasnik i osnivač bolnički red Milosrdne braće svetoga Ivana od Boga. Bolnica usluge liječenja psihijatrijskih i palijativnih bolesnika pruža u sklopu javnozdravstvenoga sustava. Prva je u Hrvatskoj sa zavodom za zdravstveno osiguranje ugovorila krevete za palijativno liječenje i skrb. Mi djelatnici djelujemo u zajedništvu s redovnicima, u duhu karizme gostoljubivosti. Gostoljubivost je, uz tri redovnička zavjeta, četvrti zavjet Milosrdne braće. Na podlozi temeljnih vrijednosti Reda – poštovanja, odgovornosti, kvalitete i duhovnosti – multidisciplinarni tim bolesniku prilazi kao gostu. Pristup bolesniku kao gostu temelji se na odnosu obostrane harmonične odgovornosti te poštovanja različitosti, uz propitivanje kvalitete međusobnoga odnosa. Formiranjem plana liječenja palijativnomu bolesniku osim liječnika, medicinskih sestra, tehničara i njegovatelja pristupaju i ostali članovi palijativnoga tima: psihologinja, fizioterapeut, časna sestra ili duhovni pratitelj, bolnički kapelan i socijalna radnica.
Bolnički red Milosrdne braće potvrdio je papa Pio V. 1572. godine papinskom bulom. Upravo smo prošle godine proslavili 450 godina djelovanja Milosrdne braće u svijetu. Red je osnovao sveti Ivan od Boga koji je u misiju krenuo kao laik. Rođen je 1459. godine u Portugalu. Kao dječak napustio je obitelj i završio u Španjolskoj, gdje je živio u jednoj obitelji kao pastir. Bio je čovjek nemirna duha koji je tražio smisao u okolnostima svoga vremena. U prijelomnom trenutku, 1539. godine, prisustvovao je liturgiji koju je predvodio poznati propovjednik njegova vremena, sveti Ivan Avilski. Tada ga je zahvatila Božja milost. Bio je psihički i duhovno potresen. U takvu je stanju zaprimljen na psihijatriju u tadašnjoj kraljevskoj bolnici u Granadi. Vidjevši kako se postupa prema tadašnjim standardima liječenja, u srcu je zaželio da mu Bog dade milost utemeljiti bolnicu u kojoj bi se s bolesnicima postupalo na drukčiji način. Dobio je tu milost i nakon otpusta iz bolnice počeo je prikupljati donacije kako bi kupio i uredio prostor za bolnicu u kojoj zapovijeda srce. Uspio je, unatoč neshvaćanju svojih suvremenika, pokrenuti misiju. Nakon njegove smrti 8. travnja 1550. njegovi prvi suradnici – bivši bolesnici kojima je pomagao i drugi – formirali su redovničku zajednicu. Danas djeluje u 53 zemlje svijeta, u 350 zdravstvenih i socijalnih ustanova.
U našoj domovini prije Drugoga svjetskoga rata postojale su dvije bolnice, u Zadru i Zagrebu. Lombardo-venetska provincija sa sjedištem u Milanu 2006. godine donijela je odluku o osnivanju bolnice u Hrvatskoj, na području Požeške biskupije, u Strmcu, poznatu novogradiškom izletištu. U impozantnom prirodnom okolišu, na 350 m nadmorske visine, podno planine Psunja, u središtu šume nalazila se bivša, u Domovinskom ratu devastirana plućna bolnica. Milosrdna braća uložila su velika financijska sredstva, kupila je i obnovila. Plućnu je bolnicu još 1929. godine bio osmislio Andrija Štampar, javnozdravstveni velikan. Istraživanjem njegovih stručnih suvremenika ondje je otkriveno najpogodnije područje »strujanja ruže vjetrova« za gradnju bolnice u kojoj su se tada liječila djeca oboljela od tuberkuloze. Suvremena Bolnica »Sveti Rafael« orijentirana je prema smislenijemu i kvalitetnijemu životu pojedinca i zajednice, temeljenim na kršćanskom načelu milosrdnoga Samarijanca.
Prije nego što bolesnik bude primljen na liječenje u bolnicu ili premješten iz druge bolnice pozivamo članove obitelji i jednomu od njih dajemo ulogu suradnika u liječenju. U suradnji s obitelju vrlo je važna komunikacija, prikupljanje dovoljno informacija i propitivanje razumijevanja bolesnikova stanja, kao i utvrđivanje obostranih optimalnih očekivanja. S jedne strane propituje se što bolesnik očekuje, ako ima uvid u svoje stanje, a s druge što očekuju članovi obitelji. Svatko sa svoje strane treba preuzeti odgovornost. Obitelj često ima nerealna očekivanja od liječenja i potrebno joj je vrijeme kako bi prihvatila tjelesno, psihičko i socijalno stanje svojega bližnjega. Još češće susrećemo dvostruke poruke u komunikaciji između medicinske struke te bolesnika i njegove obitelji. Nerijetko nisu izrečene ili dorečene informacije o stadiju i tijeku bolesti, kako bolesniku tako i njegovoj obitelji.
Kao posljedica gibanja mlađih obrazovanih osoba prema industrijski razvijenim zemljama u pravcu veće zarade dogodila se fragmentacija obitelji, odlazak mladih i ostanak starih. Umnogome se reducirala međugeneracijska solidarnost tradicionalne šire obitelji koja je osiguravala doživljaj sigurne mreže, u nekim slučajevima i odgovorne povezanosti. S druge strane porast broja rastava i samohranih roditelja fragmentira stalnost odnosa s obama roditeljima u primarnoj obitelji. Nije teško razlučiti kako se u takvim okolnostima neizbježno osiromašuje obiteljsko zajedništvo u situacijama patnje, bolesti i smrti. Iako smo pružatelji usluge u sklopu zdravstvenoga sustava, sve se češće kod timskoga pristupa angažira socijalna radnica kako bismo, u suradnji s centrima za socijalnu skrb, svi zajedno pomogli u krajnjem zbrinjavanju i održavanju skrbi u užoj i široj društvenoj zajednici.
Prirodno je i poželjno u trenutcima krhkosti, slabosti i nemoći biti u poznatu okruženju, počevši od poznavanja prostora i pomagala do neposrednosti odnosa s najmilijima. Zato je od neupitne važnosti poticati i podupirati učinkovitu umreženost mobilnoga palijativnoga tima u lokalnoj zajednici, i to posredovanjem županijskoga koordinatora s kućnim okruženjem bolesnika. Mobilni palijativni tim most je između doma i palijativnoga odjela. U slučaju kada nije moguće bolesniku pružiti palijativno liječenje u kućnom okruženju, ali i kada je potreban predah obitelji, izravno pomažu palijativni odjeli i njihov multidisciplinarni tim.
Čovjek se najviše boji patnje, neizvjesnosti, boli i smrti. Teško mu je ostaviti ono za što se vezao na zemlji, boji se rastanka od svojih najmilijih i svega onoga što je započeo, a još nije završio. Zastaje pred pitanjem što ga čeka s one druge, nepoznate strane. Misao o tome nerijetko je uznemirujuća. Nekada se od toga svega pobjegne. U tom susretu teško je i meni kao liječnici jer sam nečija kći, sestra, teta. Činim ono što mogu kao liječnik i čovjek, suosjećam i ostajem otvorena za zajedničke susrete, propitivanja i traženja nade, smisla kako i zašto izdržati.
U kliničkom se radu može mnogo toga podvesti pod isti nazivnik, međutim u neposrednu susretu oči u oči uvijek nanovo zastanem pred jedinstvenošću i posebnošću svakoga čovjeka. Neki su ljudi spremni na životnu inventuru, otpuštanje i opraštanje sebi i drugima. Spremni su na mirenje s onim što su postigli, ali i s onim što nisu postigli.
Bolesnici na dijelu psihijatrijskoga odjela koji je programski prilagođen osobama s kognitivnim teškoćama nisu samo izgubljeni i dezorganizirani, oni su nekada i naši učitelji. Kada nam u hodu kroz odjel dementni bolesnik kaže nešto izvan konteksta užurbane dinamike dana, podsjeti nas na važnost malih i neposrednih zbivanja oko nas. Pokazuje kako, unatoč tjelesnoj nemoći, još može iznenaditi i potaknuti na razmišljanje. Zaista je važno zastati pokraj starca, porazgovarati s njim i osjetiti zraku životne mudrosti. To je obostrano ostvarenje smisla.
Bolnica »Sveti Rafael« je od početka djelovanja ugovorila 110 psihijatrijskih kreveta. Uz liječenje palijativnih bolesnika provodi liječenje i osnaživanje bolesnika s mentalnim teškoćama (shizofrenija, depresija, bipolarni poremećaj raspoloženja i ovisnosti o različitim supstancama). U tome slijedimo asistencijalni stil Milosrdne braće, u čijoj je filozofiji kroz svih pet stoljeća kršćanska nada, dostojanstvo svake osobe i destigmatizacija. Multidisciplinarni tim, koji vodi psihijatar, zajedno s bolesnikom oblikuje plan liječenja. Svaki bolesnik postavlja svoj individualni cilj, dakle preuzima optimalno aktivnu ulogu u traženju rješenja kako bi došao do redukcije simptoma bolesti, adekvatnije funkcionirao u svom okruženju te radio na promjeni vlastitoga identiteta. U našem slučaju u pristupu osobama s mentalnim teškoćama dodatni su: organizirano stanovanje za osobe s mentalnim teškoćama »Sveti Ivan od Boga« te udruga »Granada«. Iz dosadašnjega iskustva možemo reći da treba još mnogo raditi na uključenosti bolesnika s mentalnim teškoćama u lokalnu i širu zajednicu. Predrasuda da čovjek sa psihičkim teškoćama i dijagnozom ne može ni u čemu funkcionirati nije u stilu karizme gostoljubivosti. Naše je djelovanje suprotno takvu stajalištu.
Čovjek je biće odnosa. Postavlja se pitanje kako komunicirati s bolesnicima koji su u vigilnoj komi, koji ne reagiraju aktivno na naš podražaj i skrb za njega. Ne možemo ih tretirati samo kao biološki ostatak. Onima koji se skrbe za čovjeka u komi takva situacija često može biti izvor frustracije, rutine i distance. Nije lako izdržati u poziciji u kojoj dajemo i ništa ne primamo zauzvrat. Međutim, kada uđemo u šire poimanje osobe, itekako osjećamo da je život i u takvu stanju vrijedan pažnje. Kada priđemo osobi i pozdravimo je, unatoč tomu što nam ne odgovori, ne možemo znati da nas nije čula ili osjetila. Istina je da se i sami bolje osjećamo ako postanemo toga svjesni. Koliko smo puta pozdravili zaposlena čovjeka u žurbi i uopće nas nije čuo, otišao je dalje. Naši besvjesni bolesnici nikamo ne idu, ništa više ne govore, međutim trebaju nas.
To je dosta teško pitanje i lako možemo upasti u zamku da činimo dobro čineći zlo. Nažalost, čovjeku današnjice nameće se kriterij imati, a ne biti. Iz zadane pozicije imati, proizvoditi, davati proizlazi proeutanazijski mentalitet. Materijalizam, racionalizam i individualizam zamaglili su pogled na smisao. Takav zamagljeni smisao odnosno besmisao više nikoga ne treba. Ne treba čovjek samoga sebe, ne treba ni drugoga pokraj sebe. Razumijem da je teško vidjeti sebe i drugoga u višoj smislenosti ako čovjek nije u odnosu s Izvornim smislom, a to je Bog. U trenutku kada se prekine taj spoj čovjek postane mali nezadovoljni bog u samom sebi. U takvoj poziciji ne možemo stvarati, kreirati, trpjeti, vjerovati, voljeti i nadati se. Duboko vjerujem da to sve možemo jer nam je dano. Uvijek sam povezivala trenutak smrti s trenutkom rođenja. Tko je od nas odlučio, posredovanjem biološkoga testamenta ili neke vlastite odluke, kakav će se roditi? Trenutak našega rođenja bio je važan našim roditeljima, braći, sestrama, bakama, djedovima. Kod većine je tako. Trenutak rođenja za zemlju analogan je trenutku rođenja za nebo. To je nedjeljiv ciklus, logičan i prirodan; ne treba mu se ništa dodavati ni oduzimati. Kada se život tako sagleda, nije potrebna ni eutanazija ni distanazija, dovoljna je ortotanazija, što znači prirodna dostojanstvena smrt.
U postmodernom i postsekularnom društvu smrt se sve više poriče i negira, kao da nije sastavni dio života. Zato treba ponovno integrirati smrt u život. Smrt je podjednako dio života kao i rađanje. Ona je prijelomna točka prelaska iz niže u višu fazu bivanja. Zato se na listi čekanja palijativnih bolesnika, u cjelovitu pristupu bolesniku, otvara pitanje plana završetka života, u što ulaze i verbalizacija posljednje želje, oporuke, planiranje sprovoda… To je važno i za članove obitelji koji započinju proces žalovanja i prolaze kroza nj. Članovima obitelji naših bolesnika, koji su dostojanstveno okončali svoj život, upućujemo pismo sućuti i služi se misa za pokojnika.
Volontiranje je vrlo važno u svim društvenim sferama, osobito u sferi pomoći palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima. Uvidjeli smo da moramo još mnogo raditi na promidžbi volontiranja. Bolnica na svojim mrežnim stranicama poziva na volontiranje uz geslo »Dobro biram, volontiram«. Osobito smo zadovoljni inkluzivnim volontiranjem naših bolesnika s mentalnim teškoćama. Župnici i pastoralna vijeća mogu postati konstruktivni podupiratelji i promotori volontiranja i pozvati vjernike da se daruju drugomu i drukčijemu. Dosadašnji su volonteri u našoj bolnici potvrdili da su mnogo više dobili nego dali izdvojivši svoje slobodno vrijeme. U susretu s drugim osnažili su dobro i u sebi i u drugima.
Suvremeni čovjek nerijetko se distancira od autentičnoga odnosa s milosrdnim Ocem i svojim bližnjim. U samodostatnu i sebičnu individualizmu zdrav i zreo odnos prema drugomu usmjerava se samo na sebe. Ukliještio se u krhkoj poziciji sebičnih obrana te ih neumorno nadograđuje kako bi se još više »zaštitio« i bio »siguran«. Nažalost, takav izbor dugoročno čovjeka čini praznim, nezadovoljnim i neosmišljenim. Iako ima novac, status i materijalnu sigurnost, opet nešto nedostaje. Ponekad takvu prazninu popunjava psihoaktivnim tvarima i raznim vrstama drugih ovisnosti, navezanosti, misleći da će mu one pomoći, da će konačno nešto dublje i bolje osjetiti. Iskustvo u našem kliničkom radu govori kako se na taj način tone u još dublje samouništenje. Susrećemo se s ljudima koji su u svojoj biti dobri i daroviti ljudi, ali zbog gubitka autentičnoga odnosa s Bogom postaju ranjeni i zarobljeni. U duhu gostoljubivosti, koja je i meni samoj bila otkriće, postoji odgovor, koji je izrekao sveti Ivan od Boga: »Braćo, činite dobro sebi čineći dobro drugima.« I danas, pet stoljeća nakon toga, kada »sve« imamo, valja malo zastati i okrenuti se dvjema zapovijedima ljubavi.
