Kod kuće ipak (ni)je najbolje: suvremeno društvo nema mjesto za starije. Naslov je to teksta psihijatra i psihoterapeuta Križe Katanića u Večernjem listu. Kako god stvari okrenuli, starost je rijetko sretno doba. Jednostavno otužno je i teško. Starost je previše usmjerena na prošlo, u strahu od onoga što dolazi. Ograničenja dnevno nameću uglavnom tegobnu sadašnjost. Uobičajeno je da se život u staračkim domovima nastoji prikazati poželjnim i preporučljivim, što ne može prikriti pravo stanje stvari. Ipak gledajući ljude kako žive, kako su opterećeni teškoćama, kako osmišljavaju sadržaje, kako izrađuju i boje glinene predmete, plešu ili drhtavim glasom recitiraju ljubavnu poeziju – iskreno nitko se ne bi želio naći u njihovu položaju. Smještanje starije populacije u ustanove, ma kako one bile sređene, pokazuje da suvremeno društvo zapravo za njih nema mjesta. Pokušaj da se taj način prikaže poželjnim ponekad ide do apsurdnih granica pa se tužno okruženje popravlja »radionicama« i tretira plesnim večerima, prigodnim posjetima volontera i političara. Pitanja koja im se postavljaju takva su da im na kraju ne ostaje ništa drugo nego priznati da im je dobro.
Njihove obitelji u susretima s novinarima i civilnim udrugama tvrde da se nadalje za njih zdušno brinu i trude se da im »ništa ne nedostaje«. Netko bi odmah mogao upitati: Postoji li možda neko drugo rješenje? I naravno da je odgovor na kraju brojnih rasprava da drugoga rješenja nema. I stariji i njihovi bližnji sretni su ako dobiju mjesto u nekom staračkom (ljepše je reći »mirovnom«) domu, ako mogu pokriti troškove ili ako njihovi bližnji (ako ih uopće imaju) to mogu financijski podnijeti. Oni mnogi koji to ne mogu snalaze se kako znaju i umiju. Pa onda ste zaključili. Prvo ako je moguće dokinuti licemjerje, ne pretjerivati u uljepšavanju činjenica jer nisu svi ljudi dementno ishlapjeli pa ne razumiju stvarnu istinu. Drugo, prihvatiti činjenicu da se ipak radi o getoiziranju ljudi, jer suvremeno društvo razvojem stvara niz neželjenih posljedica. Jedna je od nuspojava napretka i pojava »suvišnih ljudi«. Ako to priznamo, u optjecaju će biti nešto više dostojanstva i slijeda zdravoga razuma, koji će biti učinkovitiji za korisnike i davatelje usluga, mlađe i starije pojedince, udruge i birokratske službe koje se bave problemima starije populacije. I koliko god nemamo prava rješenja, koliko god nam to ne odgovara, prirodno okruženje za starije je zajedništvo s obitelji. Budući da situacija ne postaje boljom, ne treba ustrajavati na uvjeravanju da je loše rješenje dobro jer boljega nemamo. Loše rješenje i dalje je loše. Ipak danas ne volimo stvarima i pojavama davati prava imena, tražiti i raskopavati kontekstualnu pozadinu, baviti se dugim zamornim repom uzročno-posljedičnih pitanja. Da stvar bude još zamršenija, postmoderna teorija i praksa uvjeravaju nas da više ne vrijedi logika koja bi apelirala na veze između pojava njihove pozadine. Ako to primijenimo na starije građane koji čine sve veći dio ukupne populacije, moguća i nemoguća rješenja prebacujemo na tehnička pitanja smještaja, komfora, blizine liječnika i socijalne funkcionalnosti. Naravno ako ta važna pitanja ne riješimo, sve ovo drugo o čemu raspravljamo ne može doći na red, napisao je dr. Katinić.
Poslodavci zbog nedostatka radne snage sve češće zapošljavaju umirovljenike. S obzirom na to da mladomu, radno sposobnomu stanovništvu nerijetko ne odgovara količina i intenzitet posla ni visina plaće, poslodavci se umjesto poboljšanja uvjeta i povećanja plaća radije okreću alternativnim rješenjima. S druge strane gotovo trećina umirovljenika u Hrvatskoj preživljava s najnižom mirovinom i bilo kakav dodatni izvor zarade potreban im je za dostojanstven život. Stoga ne čude novi trendovi. Najviše je radno angažiranih umirovljenika u Zagrebu – 8802, u Splitsko-dalmatinskoj županiji na pola radnoga vremena rade 3244 osobe u mirovini. Najmanje je umirovljenika zaposleno u djelatnosti izvanteritorijalnih organizacija i tijela, odnosno u diplomatskim ili konzularnim predstavništvima i misijama (samo jedan). Broj umirovljenika koji rade varira iz mjeseca u mjesec, ali u vrijeme turističkih sezonskih poslova on se po tradiciji povećava pa se može očekivati da će ih ovoga ljeta biti još više. Ako je suditi po oglasima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, umirovljenike za rad najviše traže trgovački lanci. Očito je da uvođenje neradne nedjelje, za koju su poslodavci navodili da će značiti veći broj otkaza u djelatnosti trgovine, nije smanjilo nedostatak radne snage u toj branši. Veću potrebu za umirovljeničkom radnom snagom iskazuju ustanove za skrb o starima i nemoćnima, ali i zaštitarske tvrtke. Umirovljenicima se već neko vrijeme omogućava rad na pola radnoga vremena (20 sati tjedno), pri čemu i dalje dobivaju puni iznos mirovine, navodi Vedran Balen u Večernjem listu.
