Crkva neprestano poziva na obraćenje i na činjenje dobra, a posebno u korizmi potiče vjernike na opraštanje i odricanje od loših životnih navika. Brojni se upravo u korizmi odriču ovisnosti, a pojedini vjernici to nastave trajno činiti. Hrvatski stručnjak za teme opraštanja sebi i drugima te odricanja od loših navika dr. Nikola Babić odnedavno je i stjecanjem doktorata postao klinički psiholog. Od većine njegovih kolega izdvaja ga i to što je svojedobno bio i u misijama u Ruandi. Danas radi u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu. Donio je iznenađenje hrvatskoj psihološkoj sceni kad je nedavno na Sveučilištu u Rijeci, na Filozofskom fakultetu Odsjeka za psihologiju, obranio disertaciju o temi »Opraštanje sebi i ishodi tretmana poremećaja uzimanja alkohola u kontekstu proširenoga metakognitivnoga modela depresivnosti«. Rado je pristao na korizmeni razgovor za Glas Koncila.
Opraštanje sebi snažan je i važan proces koji se u kontekstu kršćanske vjere može usko povezati sa sakramentom ispovijedi, a korizma je svakako vrijeme pokore i okajavanja vlastitih grijeha. U psihološkom smislu percipirani prijestup ili grijeh može se opisati kao odstupanje »aktualnoga vlastitoga ja« od »idealnoga vlastitoga ja«, tj. događaj u kojem čovjekovo ponašanje odstupa od vrijednosti do kojih drži ili do kojih želi držati. U tim slučajevima često se javljaju teške samoosuđujuće emocije poput srama i krivnje. U istraživanju sam se posebno fokusirao na osjećaj srama koji je puno fatalniji od krivnje. Dok krivnja čovjeku šalje poruku da nije u redu nešto što je učinio, sram šalje poruku da čovjek kompletan nije u redu, da je nevaljan, što je vrlo teška spoznaja. Rezultati pokazuju da je taj osjećaj srama okidač da će takvo promišljanje donijeti nekakvu emocionalnu utjehu, objašnjenje ili razrješenje unutarnjega konflikta. Međutim, dolazi do suprotnoga učinka i na kraju glavni problem nije više ono što čovjek jest ili nije učinio, nego to što o tome stalno razmišlja i takav ugrožavajući sadržaj održava u svijesti. Takav stil razmišljanja uočen na uzorku ovisnika o alkoholu u kojih je proučavan sram zbog pijenja pokazao se okidačem za depresivna raspoloženja, a konačno i nove žudnje za alkoholom u svrhu emocijama usmjerenoga suočavanja. I tako se krug zatvara, prijestup zbog kojega je taj proces i započeo dovodi do ponavljanja istoga ponašanja te održava poremećaj.
Istraživanje je pokazalo da je opraštanje sebi zahvalan način suočavanja s vlastitim prijestupima ili grijesima. Naime, preko smanjenja osjećaja srama čovjek smanjuje i potrebu ponovnoga proživljavanja svojega prijestupa i neprestanoga razmišljanja o njemu, a samim time smanjuje i negativne učinke poput depresivnoga raspoloženja ili destruktivnih načina suočavanja sa svojim emocijama. Međutim, uz to što opraštanje sebi uključuje redukciju negativnih emocija prema samomu sebi poput srama i krivnje, gajenje pozitivnih emocija prema samomu sebi poput ljubavi, suosjećanja i velikodušnosti, istinsko opraštanje sebi ima još jednu vrlo bitnu komponentu. Naime, događa se prihvaćanje i preuzimanje odgovornosti, popravak narušenih odnosa sa sobom, ljudima, Bogom i neizostavno promjena ili pokušaj promjene ponašanja koje si čovjek želi oprostiti. Bez te treće komponente može se dogoditi takozvano pseudoopraštanje sebi koje se pokreće samo zato da bi se osoba bolje osjećala, a ne da uistinu popravi svoj život. U tom slučaju izostanak osjećaja srama, koji je na početku ključan jer motivira proces opraštanja sebi, potkopava želju za promjenom jer osoba nastavlja činiti prijestupe, samo se zbog toga više ne osjeća loše…
Najveću poveznicu moga rada i korizme vidim u sakramentu ispovijedi. Paralelno s pomirenjem s Bogom zbiva se i opraštanje sebi. Emocionalni učinak toga procesa vidljiv je na licima ljudi koji izlaze iz ispovjedaonice. Ono se često razlikuje od pokunjenoga stava s kojim mnogi ulaze. Ne zaboravimo na važnost ponašajne promjene koja nam »daje za pravo« da oprostimo sebi. Tamo negdje izgovorimo: »I ne ću više griješiti.« Budimo iskreni, rijetko se kada to zaista i u potpunosti ostvari našim malim ljudskim naporima, pogotovo u slučaju kad se dugo borimo s nečim. Ali Bog vidi kada se zaista trudimo, a to često duboko osjećamo i mi sami. I u tom istinskom trudu, ako je zaista iskren i autentičan, moglo bi biti i naše »pravo« da oprostimo sebi. Problemi ovisnosti aktualna su i široka tema, ali i samo jedan aspekt koji se ne razlikuje bitno od mnogih drugih, u kojem naše ponašanje može odstupati od vrijednosti do kojih držimo. Možda bi se izneseni zaključci moga istraživanja mogli generalizirati i na brojne druge prijestupe, tj. grijehe.
U svom istraživanju nisam se konkretno bavio teologijom. Na psihijatrijskoj populaciji primijenjeni su psihološki modeli i većim dijelom opravdani. Ranije je bilo govora o pseudoopraštanju sebi. Ako čovjek ne prizna sam sebi da se prijestup dogodio, nema što ni oprostiti sebi. Taj dio priznavanja prijestupa možda je i najteži jer nitko zapravo ne voli sebi i drugima, a pogotovo javno, priznati da je pogriješio. Ponekad se čovjek stavlja i u ulogu žrtve i okrivljava druge, što je s jedne strane lakše jer žrtva nema odgovornosti, ali otežava promjenu jer žrtva je u pasivnoj ulozi, njoj se stvari događaju u životu. Često je promjena i unutarnji konflikt jer postojali su neki razlozi zašto je netko činio prijestup ili griješio i situacija nije baš crno-bijela. Za trajniju promjenu nabolje potrebno je preuzeti odgovornost i staviti se u aktivnu ulogu u svom životu jer samo je tako čovjeku moguće nešto i učiniti. Ako je tko sudjelovao u onom što želi promijeniti, može izabrati i da više u tome ne sudjeluje – postajući svjestan svojih vrijednosti do kojih drži ili želi držati. I u tome ustrajati, pa čak i kad ne ide najbolje.
Odlomak zahvala izrazito je subjektivan dio disertacije u kojem sam bio slobodan izraziti što mi je bilo u srcu tijekom zahtjevnih godina doktorskoga studija. Znanost smatram najvećim dosegom ljudske spoznaje, a vjeru nečim što nadilazi naše ljudsko postojanje i otvara kontakt s potpunijom stvarnošću, s Bogom. Jedan sam od onih koji smatraju da vjera i znanost nikako nisu isključujući, nego se izvrsno nadopunjavaju. Taj je konflikt još vidljiv i aktualan u kontekstu epidemiološke situacije u kojoj se još nalazimo. Općenito smatram da bi cjelokupno društvo bolje funkcioniralo kad bi se odluke donosile na temelju najčešće već dostupnoga akumuliranoga znanja, a i kad bi bilo malo više vjere u Boga.
Koliko sam shvatio, smisao odricanja u korizmi jest da se čini žrtvica koja će čovjeka približiti Bogu, tako da svaki trenutak kroćenja od bilo čega posluži kao podsjetnik koji čovjeka vraća u Božju prisutnost. Odricanje u korizmi nije sastavni dio tretmana bilo kojega poremećaja, pa tako ni ovisnosti. Ako problem postoji, njemu treba ozbiljno pristupiti kroz cijelu godinu. U suprotnom odricanje u korizmi može biti dio pseudoopraštanja sebi u kojem jedno periodično uzdržavanje može doći kao utjeha i poslužiti kao izgovor i opravdanje da se ostatak godine ponovno provede u neurednim navikama. No i na krilima korizme i duhovne snage toga milosnoga vremena u crkvenoj godini može se učiniti taj prvi korak prema trajnijoj promjeni, što nakon perioda sabranosti može imati potencijal da se nastavi i nakon korizme.
Što znači »bolji«, što znači »dobar«? Isus je rekao »samo Bog je dobar«, a gdje smo mi tek onda… I u psihoanalizi se u kontekstu roditeljstva ne govori o »dobru« roditelju, nego o »dovoljno dobru« roditelju. Dovoljno dobar može biti onaj koji se trudi. Koji afirmira, spoznaje, pa i prihvaća svoje grijehe, mane, nedostatke, ali se i ne miri s njima. To je svakako prvi korak za promjenu. Podsjećam, ako čovjek ne prizna da je pogriješio, nema što ni oprostiti sebi. Jednako tako, ako ne vidi, ili vidi a ne želi vidjeti da griješi, nema što ni mijenjati. Motiv za promjenu? U vjernika je dovoljno pratiti Isusove riječi i djelovanje. On postavlja prilično tešku zadaću kad kaže: »Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.« Naša ovozemaljska misija jest da postanemo »kristoliki« ili, psihološkim rječnikom govoreći, da od Isusa Krista učimo po modelu i ponašamo se kako se on ponašao, govorimo kako je on govorio. »Nasljeduj Krista« Tome Kempenca, nevjerojatna, toliko duboka i aktualna knjižica nakon svih tih stoljeća, na nekim se jezicima prevodi doslovno kao »Imitacija Krista«. Je li to dovoljan motiv za prelazak na sljedeći korak? Bojim se da najčešće nije, kao da je naša sudbina da budemo razapeti između dva svijeta i na ovom svijetu nikada ne dostignemo savršenstvo o kojem je Isus govorio. Za motivaciju se često preporučuje čitati biografije svetaca, ljudi možda poput nas koji su ipak uspjeli uz vlastito nastojanje i obilje Božje milosti primaknuti se tomu savršenstvu. Motiv za promjenu, osim ljubavi i poslušnosti prema Bogu, pa čak i ljubavi prema voljenima, mogla bi biti i ljubav prema samomu sebi. Ali istinska ljubav prema svomu biću i želja da se napokon čovjek hrani pravim stvarima, da živi kvalitetno, da povremeno doživi okus vječnosti već na ovom svijetu. Da se čovjek toliko i zaista voli (jer ga i Bog voli) da je spreman napuštati, ostavljati, pa čak i trpjeti dok se odriče svega onoga što ga truje na bilo koji način, nanosi bol njemu i drugima, odvaja ga od Boga i od njega samoga. Vjerujem da je o takvima govorio Isus kad je rekao da trebamo uzeti svoj križ i odreći se sebe samih, dakle odreći se svih onih uvjerenja, stajališta, ponašanja i navika s kojima se čovjek možda i poistovjetio, a koje ga sprječavaju da zaista i potpuno živi u slobodi djece Božje.
Što se tiče trećega koraka u promjeni, a to je konkretna akcija, on nažalost može izostati, pa čak i ako čovjek ispuni prethodna dva – volju i motiv. Čovjek može biti itekako svjestan svoga problema, gorko željeti promjenu, a ništa ili vrlo malo i činiti po tom pitanju. Postoji više razloga za takvu blokiranost, zakočenost. Vjerujem da je jedan od njih – lijenost. Komocija. Kao iz one priče u kojoj osoba u zimskoj noći sjedi u toplu kupeu vlaka koji ide u sasvim krivom smjeru, ali budući da je unutra toplo, a vani hladno, nastavlja živjeti u krivom smjeru. Razlog može biti i naučena bespomoćnost. Ponekad se neki mogu osjećati nepovratno oštećeni, npr. nekim traumatskim iskustvima ili čak i svojim autodestruktivnim ponašanjima, toliko da izgube vjeru da je promjena uopće moguća. Tako se klizne u beznađe i malodušnost, psihološkim rječnikom naučenu bespomoćnost. Ili, pojednostavnjeno rečeno, jednostavno čovjeku nije dovoljno loše.
