Iz dana u dan većina hrvatskih medija donosi priloge o iseljavanju mladih iz Hrvatske, a iako se o njima najčešće šuti, postoje i oni koji su se vratili. Ključna poveznica između jednih i drugih je rad, jer odlazi se i vraća se ponajviše zbog posla. Mjerodavna je govoriti o psihologiji rada, jer prošla je sve od prakse u izravnom radu s ljudima u proizvodnji do sveučilišne profesorice, prof. dr. Ljiljana Gregov sa Sveučilišta u Zadru.
Komentirala je česte izjave da u hrvatskom društvu ljudi ne žele raditi. »Često se takve izjave potkrepljuju primjerima: ‘Ponudili smo mu posao, odbio ga je’ ili izjavama poslodavaca: ‘Toliko nezaposlenih, a ja ne mogu naći radnike.’
Treba reći da velik broj poslova koji se nude nezaposlenima uključuje loše radne uvjete, nisku plaću, produženo, a neplaćeno radno vrijeme, a poslovi najčešće nisu ni blizu kompetencija i kvalifikacija ljudi kojima se nude. Poslodavci ne ostavljaju prostor za pregovaranje o uvjetima zaposlenja, nego stavljaju točku na pregovore činjenicom o dostupnoj konkurenciji na Zavodu za zapošljavanje. Mislim da ljudi u Hrvatskoj nisu u situaciji da ‘pod svaku cijenu’ prihvaćaju takve poslove. Hrvatska je članica Europske unije, dakle ljudi imaju alternativu i mogu naći bolji posao. Ne kažem da je dobro da radno sposobni mladi ljudi odlaze iz Hrvatske, ali se bojim da će se taj trend nastaviti. Činjenica je da su i poslodavci to napokon primijetili pa se sve češće u zadnje vrijeme čuju apeli poslodavaca da ne mogu naći kvalificirane radnike. Bojim se da će, ako se ne prestane podcjenjivati tuđi rad te se s radnicima ne počne pregovarati o uvjetima zapošljavanja, kvalificiranih radnika biti sve manje. Na svu sreću neki podatci iz Državnoga zavoda za statistiku potvrđuju porast plaća početkom ove godine, što je vjerojatno posljedica pojačane emigracije, te konkurentnost onih koji su ostali stavlja u bolju poziciju u pregovorima kod zapošljavanja.«
Mladi se masovno iseljavaju ili sanjaju bogatstvo preko noći, a kad se razgovara s onima koji su se vratili i razočarali se u zemljama EU-a, najčešći su odgovori – tamo se mnogo radi. Tumačeći takve pojave i stavljajući ih u kontekst činjenice da Hrvatskoj nedostaje radne snage, a mladi žele otići, prof. dr. Gregov kaže: »Ne iznenađuje što se mladi masovno iseljavaju, pogotovo oni koji tek dolaze na tržište rada. Oni su najmobilnija generacija, često su bolje povezani sa svojim vršnjacima na drugom kraju svijeta nego sa svojom obitelju. Drugim riječima ništa ih ne sprječava, kamo god da odu, oni su na neki način doma. Ipak, pripadnici mlađe generacije nestrpljivi su i žele sve i odmah i ako to ne dobiju, spremni su tražiti dalje. Općenito se smatra da je to generacija koja se ni na jednom poslu ne zadržava dovoljno dugo da bi poslu pružila šansu, a i sebi šansu na tom poslu. Zato ne iznenađuje što se neki od njih vraćaju nezadovoljni poslovima koji su im se nudili u zemljama EU-a. Njihovo opravdanje ‘tamo se puno radi’ nije nužno iskaz njihove lijenosti, nego neprilagođenosti. Naime, to je generacija koja najviše drži do svoga privatnoga života, pa ako se radno vrijeme miješa s njihovim privatnim životom, oni to teško toleriraju. Ipak su oni koji se vraćaju, barem za sada, u manjini. Osim toga vraćaju se vjerojatno oni koji ipak imaju izbor, možda pogrješan, ali ipak izbor ‘povratak u roditeljski dom’ i nezaposlenost.«
Premda je pitanje zašto zjape Slavonija, Dalmatinska zagora, Lika… više za ekonomiste, o tome i tezi da se »ništa ne isplati« prof. dr. Gregov kaže: »Ipak, moram reći svoje stajalište, mislim da nije pitanje isplati li se što ili ne, nego postoji li izbor. U ovom slučaju mladi imaju izbor. U pravilu biraju, ne usudim se reći bolji ili kvalitetniji život, ali definitivno život s većim životnim standardom. Vraćaju se, ako mogu i imaju kamo, oni koji ne uspiju naći takav život.«
Osvrćući se na nove generacije i pitanje je li drukčije njihovo poimanje rada, prof. dr. Gregov ističe da svaka nova generacija ima donekle drukčije poimanje rada, barem nekih njegovih aspekata. »Treba reći da pojam nove generacije uključuje, smatraju pojedini stručnjaci, najmanje dvije generacije koje se međusobno razlikuju. Pokušat ću ukratko objasniti neka zajednička bitna viđenja rada novih generacija, barem ona koja su dosada uočena, jer je milenijska generacija vrlo kratko na tržištu rada. Dakle, umjesto stabilnosti oni traže promjenu u poslu, a napredovanje očekuju brzo ili odmah. Za razliku od prethodnih generacija koje su bile lojalne organizaciji ili timu, oni su jedino lojalni sebi. Budući da jako drže do svoga privatnoga života i osobnih projekata, traže poslove koji imaju fleksibilno radno vrijeme. Važan im je novčani poticaj i redovita povratna informacija o njihovu radu. Vole se koristiti novom tehnologijom za komuniciranje, informiranje i općenito rad. Oni traže smisao u svom radu pa im je dobro objasniti viziju radne organizacije kako bi imali potpunu sliku te prepoznali svoju ulogu u njoj. Ta generacija ne priznaje autoritet, nego želi znati zašto. S obzirom na sve navedeno, pripadnici ovih novijih generacija skloni su raditi više poslova odjednom.«
Neizostavno je pitanje koliko tomu pridonosi »zaštitnički« roditeljski odgoj i koliko na njih utječu mediji i okolina, na što prof. dr. Gregov odgovara: »Poslodavci se muče sa svojim milenijskim zaposlenicima jer zbunjuju svoje nadređene, smatraju da zaslužuju više i teško je s njima surađivati. Iako nedostaju rezultati istraživanja kojim bi se moglo potkrijepiti to mišljenje, ipak treba reći da se dobrim dijelom takvo ponašanje milenijske generacije pripisuje roditeljskim odgojnim metodama. Naime, uglavnom se smatra da su pripadnici te generacije dobivali dvosmislene poruke od svojih roditelja, s jedne strane govoreno im je da mogu sve što žele u životu, nagrađivana su i njihova loša postignuća, u smislu važno je sudjelovati. S druge strane ih se tjeralo da imaju najbolje ocjene, da stječu dodatne kompetencije – glazbene, športske, umjetničke – te ih se usmjeravalo prema uspjehu i zaradi. Kontradiktorne poruke su ih zbunjivale, a posljedice su njihova nesigurnost i nisko samopouzdanje, što ih čini ‘teškim’ suradnicima i podređenima. Osim toga dodatan pritisak na pripadnike te generacije vrši se preko društvenih mreža, u okviru kojih ta generacija prezentira cijeli svoj život, moglo bi se reći da ta generacija živi na društvenim mrežama. Na društvenim se mrežama postavljaju standardi, dakle oni vezani za karijeru, društveni život… i vrjednuju postignuća, i to kontinuirano, a pripadnicima milenijske generacije iznimno je važno mišljenje vršnjaka, često važnije nego nadređenih i suradnika.«
Može li čovjek biti sretan ako ne radi ili ne želi raditi pitanje je na koje prof. dr. Gregov ističe: »S obzirom na važnost posla u životu čovjeka, teško čovjek može biti sretan ako ne radi, bez obzira na to je li izgubio posao ili se ne može zaposliti. Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da duža nezaposlenost osiromašuje i socijalno izolira ljude. Razina fizičkoga i psihičkoga zdravlja niža je nego u zaposlenih, pa prema tome teško mogu biti sretni. Umjesto pitanja ‘je li sretan onaj tko ne želi raditi’, mislim da bi pravilnije bilo pitati: ‘Ne želi li uistinu raditi?’ Često se pojedinci trude naći posao, no nakon nekoga vremena odustanu uvjereni da bez obzira na trud iz nekoga razloga ne će naći posao, pa se ljudima sa strane čini da ne žele raditi. Nekako, radije ću ustvrditi da neki ljudi teško nalaze posao, pa čak i kada izjavljuju da ne žele raditi, jer je to vjerojatno samo obrana.«
