»Hrvatski franjevački biografski leksikon« navodi za nj kratko: »Fržop, fra Pio (Budislav), domoljubni radnik«. No iza te kratke sintagme krije se nadasve zanimljiv životopis.
Rođen je u Vodicama 7. rujna 1909., kršten imenom Budislav, u obitelji iz koje potječe i Zvonimir Fržop, njegov stariji brat, kulturni djelatnik, o kojem smo pisali. Osnovno školovanje završio je u Vodicama, gimnaziju je pohađao u Sinju i 1927. stupio u Franjevački red na Visovcu. Filozofiju je studirao u Sinju 1928. – 1930., a bogoslovlje u Makarskoj 1930. – 1934. Ondje je neko vrijeme bio predsjednik Bogoslovskoga zbora »Milovan«. Zaređen je 1933. u Šibeniku. Nakon odsluženja vojnoga roka predavao je 1935. – 1937. kao suplent na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, a potom je kratko bio kapelan u Imotskom. Od 1939. do 1945. studirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uoči sloma Nezavisne Države Hrvatske otišao je u Austriju, prvo u Salzburg pa u Linz te potom djelovao među izbjeglim Hrvatima u logoru Asten, gdje je tada moglo biti oko 1500 izbjeglica iz Hrvatske, a bilo je i mnogo Ukrajinaca, Nijemaca i Srba. Ondje je napisao katekizam za odrasle »Vjernik u tuđini«.
Potom je bio u Rimu, u samostanu San Francesco a Ripa te u franjevačkom hrvatskom odgojnom zavodu (gimnaziji) u izbjeglištvu u Grottamareu, odakle se skrbio i za hrvatske izbjeglice u Fermu i drugim talijanskim logorima. Za boravka u Rimu bio je duhovnik Marije Giovanne Gelfuse, utemeljiteljice Marijina pokreta »Betania«, za koju se vodi postupak beatifikacije. Godine 1950. osnovao je u Asizu društvo »Hrvatski vitez« za pomoć hrvatskim izbjeglicama. Od 1954. do 1962. boravio je u Svetoj Zemlji kao član tamošnje Franjevačke kustodije, o čemu za sada nema gotovo nikakvih podataka. Vratio se u Italiju i postao kapelan logora San Saba u Trstu. Zbog prigovora logorskoj upravi da trguju ljudima s jugoslavenskim vlastima u zamjenu za drva i konje prijetilo mu je uhićenje pa se povukao u Švicarsku. U Hergiswilu je 1963. sastavio memorandum »Les réfugiés Croates«, koji je poslao glavnomu tajniku Opće skupštine UN-a i Visokomu uredu UN-a za izbjeglice, Sv. Stolici i na adrese više stranih veleposlanstava. Reagirao je glavni tajnik UN-a U-Thant i neke države, pa je jugoslavenska diplomacija tražila njegov izgon iz Švicarske. Stoga je prešao u Francusku. U Parizu je radio na tome da se kupi tiskara koja bi se nazvala »Alojzije Stepinac«, u kojoj bi se tiskale općehrvatske novine, a da se druge obustave, ali to nije uspjelo. Kada se i Francuskoj pojačao jugoslavenski pritisak da ga se protjera, prešao je u Njemačku. »Leksikon iseljeništva« navodi 1986., ali vjerojatno je to bilo i prije. Odatle je jedanput mjesečno odlazio u Linz, gdje je s molitvenom skupinom »Gospina djeca« molio za Hrvatsku. Novčano je preko svojih veza pomagao studentima i mladim obiteljima u Hrvatskoj, a sam je vrlo skromno živio. Povremeno je izdavao list »Hrvatski vitez«, kojega se rijetki primjerci čuvaju među njegovim spisima u Arhivu Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja u Splitu.
Kao bogoslov surađivao je u »Luči«, »Obitelji« i »Gospi Sinjskoj«. U emigraciji objavljivao je u glasilima »Naša nada« (Pittsburgh) i »Naš put« (Toronto). Skrbeći se o izbjeglicama, mnogo je putovao. Tako je posjetio i Hrvate u Švedskoj, Austriji i Španjolskoj, gdje je držao cikluse predavanja »Jedinstvo Hrvata i izmirenje sa Srbima kao jedino ispravan put prema slobodi Hrvatske, Srbije, Slovenije i ostalih naroda«. Za dušobrižničkoga rada u logorima i na putovanjima zapisivao je iskaze brojnih emigranata, što je djelomice sabrao u knjizi »Inchiesta in Croazia – Istraga u Hrvatskoj« 1979., koju citiraju autori knjiga o komunističkim zločinima, primjerice evangelički pastor Richard Wurmbrand u knjizi »Mučeni za Krista« i Fred Schwarz u knjizi »Možemo li vjerovati komunistima?«. »U pitanjima hrvatske nacionalne politike čini se da je prihvatio načela dr. Ante Starčevića i tu politiku zaodjenuo u ortodoksiju biskupa dr. Antuna Mahnića« (A. A. Akrap).
Njegovo životno publicističko djelo svakako je knjiga »Die Tragödie Kroatines« u dva sveska, 1990. i 1991., u kojoj je suautor i urednik. Uz povijesnu hrvatsku kronologiju u šest poglavlja od srednjega vijeka do 1945. te razdobljem do 1988. u drugom dijelu, knjiga donosi svjedočanstva brojnih hrvatskih stradalnika i svjedoka povijesnih događaja. Namijenio ju je svjetskoj javnosti, prije svega njemačkoj, poslavši je svim tamošnjim znanstvenim, obrazovnim, kulturnim i političkim ustanovama do čijih je adresa mogao doći.
Bio je osebujna ličnost. Uvijek u habitu, visok, duge brade, u sandalama bez čarapa, pa i zimi, pobuđivao je pozornost gdje god bi se pojavio. »Zato su ga poznavala sva europska granična redarstva kuda je samo jednom prošao. Nije mu trebala putovnica« (A. A. Akrap). Umro je u Münchenu 21. prosinca 1991. Pokopan je u Šibeniku. Ulica u Vodicama nosi njegovo ime.
