Ne vjerujte stari(ji)m ljudima kad vam govore da njima ne treba dar ispod bora, da to njima nije važno… Uvijek se sjetim svoga Tateka, ponajboljega među glumcima »ne treba mi ništa«, kako bi gledajući sitnice koje smo mu stavili pod bor samo odmahivao rukom i pravio se potpuno nezainteresiranim, ostavljajući ih neotvorenima sve dok legendarnim ruskim fotićem ne poslika sve razrogačene oči unučadi u susretu s božićnim darovima. Tek onda bi, »na silu«, otvorio i svoje darove, blago se podsmjehujući, kao da pita što je to njemu (i nama, možda i malom Isuseku?) trebalo? Pa opet, već idućega puta kada bismo dolazili pronalazio bih mu u rukama upravo kemijsku koju sam mu stavio pod božićno drvce, na stoliću je bila dobivena knjiga, na nogama »božićne« papuče, čak i nove »svakogodišnje« čarape, s kojima se najurednije izrugivao govoreći kako je on »samo papučar, a ne i čarapan«! Vidjelo se, znalo se da se Tatek raduje darovima jednako, ako ne i više od svoje djece i unuka…
A tek mi, današnji starčići, negdašnja »djeca cvijeća« već od malih nogu razmažena višestrukim prosinačkim darivanjima, jer uz »tajnoga kućnoga« Isuseka dolazio je nama i crveni uredno nacvrcani socijalistički Djed Mraz po maminim i tatinim OUR-ima, SOUR-ima i drugim samoupravljačkim tijelima bez vidljive glave, a sa skromnim darovima u rukama te dižući veliku halabuku, kao da je krampus koji tjera svetog Nikolu iz naših djetinjstava. A opet, bilo je i Nikole i Lucije svete… Ukratko, naučeni smo mi na božićne darove! (Bogu hvala pa mi ove godine doista nitko i ništa ne mora donijeti jer su mi »Vatreni« već dali najveći dar: došašće s utakmicama poput slatkog preljeva zornicama, kao i to hrvatsko ponizno i ponosno, presjajno zlato trećega mjesta!) Bilo kako bilo, kad mene mladi pitaju za božićne mi darove, imam drugu taktiku od mojih starih. Nikad im ne odgovorim kako mi ništa ne treba, nego im uvijek velim da bih od maloga Isusa volio »novi, veliki auto«, »kućicu na moru« ili bar »kleticu povrh ravnijega vinograda«, »odmor u Kataru ili na Baliju«… Je, to može biti duhovita zamjena za odgovor »ne treba mi ništa, što ludujete, kakvi sad darovi za starog dedeka«, a opet… nikad se ne zna! Možda nekog »malog Isuseka« izazovem, bar za auto koji troši manje ulja nego benzina?!
Mora da je i moja unučica čula ta »mudrovanja luda starca« jer neki dan, baš dok je pisala Isusiću što da joj donese, upitala me: »Što bi ti, deda, da dobiješ za Božić?« Onda sam joj, dosljedan ludosti, ponovio neku od svojih barnumskih želja, a ona me sućutno pogledala rekavši: »Deda, ja mislim da će ti biti dosta i pusa!« Pa mi je jednu takvu stisnula da je cmoknulo bolje nego kad se otvori butelja pomno bodulski čuvana za Božić! Pusa… Pusa od malog Isusa. Baš to je Božić, donese nam ono što smo već zaboravili. Čak i nama, »koji sve pamtimo«… Sretan vam Božić i… ne odustajte od darova!
