Rođena sam i živim u glavnom gradu naše zemlje, Zagrebu. Nedavno se u moju zgradu doselila nova susjeda, koja je, kako sama kaže, doslovno pobjegla u veći grad iz manjega mjesta na našoj obali. Kažem »pobjegla« jer je prema njezinoj priči to doslovno bilo tako. Razlog njezina bijega bio je, kako kaže, neizdrživost života u maloj sredini gdje se svatko bavi svim životima osim svojim (da se bave svojim, ne bi imali vremena baviti se tuđim). Kako sama volim promišljati o ljudskoj psihi i prirodi općenito, htjela sam vas kao stručnjaka upitati što je to u ljudima da ih njihova znatiželja i potreba da se bave tuđim životima doslovno zarobi?! Zbog čega smo toliko znatiželjni i vječito imamo potrebu »zabadati nos« u tuđe stvari? Može li se to psihološki objasniti?!
Vjerujem da se svatko od nas barem jednom susreo s prevelikom znatiželjom određenih ljudi. Prevelika znatiželja, komentiranja, tračanja… Sve je to jedan mlin koji može biti i opasan ako prijeđe mjeru…
Čitateljica
Valjda otkad postoji ljudska vrsta, postoji nevjerojatna potreba zanimanja za tuđe živote, a s razvojem modernih tehnologija i širenjem društvenih mreža, ulazak u tuđe živote postao je svakodnevica, bez ulaganja velikih napora. Dovoljno je udobno se smjestiti u naslonjač i krenuti s pretraživanjem profila i stranica prijatelja, na kojim se mogu naći brojne informacije. Dok se tko vozi javnim prijevozom, »ubija« vrijeme čitajući razne internetske portale, zavirujući u živote poznatih i manje poznatih ljudi, provjeravajući što rade prijatelji, znanci i radni kolege, ostavljajući komentare ispod teksta i fotografija i na taj način dajući neko svoje mišljenje, nerijetko osuđujući nečiji izgled, posao kojim se bavi i odabir partnera ili partnerice. Nije rijetkost da se na radnim mjestima s kolegama razmjenjuju informacije o drugim kolegama, koje nisu vezane uz posao, nego uz nečiji izgled, ponašanje, tko pripada kojemu »klanu«, tko je s kim u vezi, a tko upravo prolazi težak i mučan razvod braka. Nakon iscrpljujućega radnoga dana, mnogi ljudi sjedaju pred televizor i prate reality emisije kako bi bili u tijeku s time tko se s kim posvađao, tko je izgubio koliko kilograma i tko će biti izabran za pobjednika tjedna. Stoga se opravdano može reći da su brojni ljudi preokupirani tuđim životima, bilo da je riječ o susjedima, kolegama, znancima ili nepoznatim ljudima koje se može vidjeti na ekranima, u novinama ili na internetskim portalima.
Znatiželja i bavljenje drugima ne mora nužno biti loša jer na taj način osoba uči kako drugi ljudi funkcioniraju, kako se ponašaju u stresnim i nepovoljnim situacijama, kako pronalaze izlaske iz krize. Ljudske priče mogu emocionalno dotaknuti čovjeka i potaknuti ga na razmišljanje. S druge strane, zanimanje za tuđe živote omogućuje usporedbu vlastitoga života s tuđim i procjenu koliko je tko uspješan odnosno neuspješan. Društvene mreže imaju i donekle pozitivan utjecaj: omogućile su brzu razmjenu informacija i iskustava, zajedničko rješavanje problema, na njima se vrlo lako osoba povezuje s drugim ljudima koji imaju sličnih problema, što svakako olakšava prolazak kroz negativno razdoblje u životu.
Nije važno koliko se tko bavi drugim ljudima nego je važan način na koji se to radi. Velika je razlika između davanja savjeta kolegi kako iznaći rješenje problema ili komentiranje nečijega izgleda ili načina života općenito, koje je nerijetko praćeno osudom i iznošenjem vlastitih stajališta kao da je riječ o univerzalnim istinama, a da se ne propituje je li vlastito stajalište ispravno. Osuda i neprimjerena kritika često u sebi krije potrebu da osoba uzdigne samu sebe, da vlastiti život, vlastite odluke proglasi ispravnijima i moralnijima od drugih i potrebu da se osoba prikaže kao netko tko se s lakoćom nosi sa svim životnim izazovima, da se prikaže kao netko tko ima savršen život, pri čemu se tuđe pogrješke vide kao slabosti koje drugu osobu čine manje vrijednom. Neprestano bavljenje tuđim životom odražava pasivan stav prema životu i nedostatak želje da se osoba razvija i raste, da napreduje i da gradi vlastite interese, želje i potrebe.
Usmjeravanje na tuđe živote osigurava kratkotrajni osjećaj sreće i zadovoljstva, a osuđivanje postupaka drugih ljudi umanjuje njihovu vrijednost, a ističe vlastitu i prikazivanje sebe u pozitivnijem svjetlu. No to nije ništa drugo nego potreba osobe koja osuđuje da skrije vlastiti strah da će njezine mane postati vidljive, postati predmet razgovora i osude.
Nisu, međutim, mane jedine koje čovjek ima potrebu skriti, nego stalnim gledanjem u tuđe dvorište i stalnom »brigom« za druge ljude osoba skriva nezadovoljstvo vlastitim životom u koji je skrila osobne poraze. U ljudskoj je prirodi iznaći načine kako se nositi sa životnim problemima i nezadovoljstvima. Neki to rade na zdravije načine, a neki na manje učinkovite. Jedan je od načina kako da se osoba nosi s vlastitim nezadovoljstvom »isključivanje« iz realnosti i to govorenjem o drugima, gledanjem filmova, čitanjem knjiga. U umjerenoj količini to može biti dobar način da se osoba »spoji« sa samom sobom, posloži svoje misli, dobije neke ideje kako se nositi s problemom, da se opusti, pa čak i da nešto nauči o sebi. No ako je izbjegavanje stil života i način na koji se osoba inače suočava s problemima i ako je odnos prema problemu takav da se osoba pravi kao da on ne postoji, onda neizbježno dolaze brojne posljedice i još veći problemi. Neriješeni vlastiti problemi otuđuju čovjeka od drugih, ali i od samoga sebe. Neriješeni problemi potiču rađanje zavisti, emocije koja izjeda dušu čovjeka i pretvara ga u frustriranu osobu koja širi vlastito nezadovoljstvo, ističući kako ga život nije mazio, a drugima je sve dao.
Danas čovjek živi okružen predrasudama, svojim i tuđim, živi u svijetu osuđivanja, kritiziranja, traženja tuđih nedostataka, pogrješaka. No život u predrasudama obojen je licemjerjem, jer najčešće osuđuju i sude oni čije su »ruke najprljavije«, čiji su životi »zarobljeni u vlastitom blatu« i lakše im je živjeti tuđe živote, pronalazeći nedostatke i neuspjehe ljudima koji su ostavili neki trag, koji su griješili i koji su rasli, razvijali se i učili iz vlastitih pogrješka, svladavajući životne lekcije. Tuđim životima bave se oni ljudi koji životare, koji su lažno bezgrješni i koji se sa sjetom prisjećaju svih propuštenih prilika.
Ogovaranje se najčešće temelji na manjku informacija u nekoj priči i odraz je površnosti. Ljudi često donose zaključke na temelju nedostatnih informacija, informacija koje su izdvojene iz životnoga konteksta i bez poznavanja pozadine nečijega ponašanja i viđenja šire slike. Ljudi često osuđuju ne pitajući se bi li oni sami mogli izići na kraj s pola onoga kroz što prolazi osoba koju osuđuju. Uvijek postoji razlog zašto tko nešto radi i zašto je postao ono što jest.
Zabadanje nosa u tuđe života jest i potreba za »dramaturgijom«. Manjak zanimljivosti u vlastitim životima ljudi često nadomještaju tražeći ih u tuđim životima; višak tjeskobe smanjuju ogovaranjem, šireći isprazne tračeve, osuđujući postupke drugih, a sve u cilju smanjenja osobne unutarnje napetosti.
Nemoguće je uopće se ne baviti životima drugih ljudi; to bi jedino bilo moguće kad bi tko živio na pustom otoku ili mjestu koje je izolirano od svih ljudi i svih dometa novih tehnologija. No osjećaj zavisti koji osobu tjera da se bavi drugima može biti pod njezinom kontrolom. Ljudi koji gaje takve emocije sebe ili podcjenjuju ili precjenjuju. Oni koji smatraju da su svi ostali manje vrijedni i da bi kao takvi trebali biti manje voljeni, manje uspješni, manje sretni, imaju precijenjenu sliku sebe i vlastitih sposobnosti. S druge strane, osobe koje sebe podcjenjuju, na druge će gledati sa zavišću jer su nesigurne i strahuju od neuspjeha. I jedni i drugi trebaju poraditi na svladavanju vlastitoga ega (jedni ga imaju previše, a drugi premalo), trebaju pomoć kako bi shvatili da tuđi uspjeh ne će ugroziti njihov, i ako je tko drugi voljen da to nužno ne znači da i oni nisu voljeni. Ljudi često ogovaraju zbog zavisti i ljubomore, no opravdano se može postaviti pitanje otkud bilo komu pravo suditi o tuđim izborima, tuđim životima. Čovjek je u svojoj biti slobodno biće, slobodno da radi sve što poželi, pri tomu vodeći računa da ne povrijedi sebe i druge ljude. Svatko zna kritizirati, osuđivati i zamjerati, većina to i čini, ali valja imati samokontrole i snage moći shvatiti i prihvatiti tuđe odabire. Ogovaranje i zadiranje u tuđu privatnost jest poput droge – osoba se vrlo brzo »navuče«, njezine su misli usmjerene na druge ljude, razgovori se često vode o drugim ljudima, a sve je to začinjeno strahom što će drugi ljudi misliti o njoj. Takav lažni stil života vrlo brzo obuzme cijeli bitak, odredi osobu u cijelosti, a na kraju životnoga puta ostaje dojam da je ta osoba živjela tuđe živote i propustila uživati u svim radostima koje nose vlastite životne kreacije.
Svatko bi se trebao zapitati kako bi želio da izgleda njegov život, ali uistinu njegov, a ne onakav kakav tko očekuje od njega. Zasigurno je lakše živjeti život obogaćen konformizmom, plivanjem nizvodno, bivajući samo »dio mase« i kolektivne svijesti. No je li to uistinu život ili puko životarenje i zavaravanje same osobe da želi upravo takav život? Živjeti život prema vlastitim mjerilima svakako je izazov i trnovit put, ali jedini put koji će zasigurno dovesti do osjećaja zadovoljstva i istinske ispunjenosti. Mali ljudi govore o drugim ljudima, a veliki o idejama. Opterećenost tuđim životima, stalno natjecanje i uspoređivanje u intenzitetu sreće, nije smisao života, nego suprotno, gubljenje života.
Jednoga dana neki je čovjek rekao Sokratu: »Znaš li što sam čuo o tvom prijatelju?«
»Prije nego što mi ispričaš, volio bih da prođeš jedan test. Jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?« – upita ga Sokrat.
»Tri sita?« – upita čovjek.
»Da« – odgovori Sokrat. – Prije nego što ispričaš neke stvari o drugome, dobro je da uzmeš malo vremena i prosiješ ono što želiš reći. To nazivam testom od tri sita. Prvo je sito Istine. Jesi li provjerio je li istina ono što mi želiš ispričati?«
»Ne, pa i nisam. Nisam vidio, samo sam čuo kako pričaju.«
»Dobro! Ne znaš je li to Istina« – zaključi Sokrat. – »Probajmo ponovno: pokušajmo prosijati drukčije, sada ćemo uzeti sito Dobrote. Ono što mi želiš ispričati o prijatelju, je li to nešto Dobro?«
»Ne, upravo suprotno! Čuo sam kako se tvoj prijatelj loše ponio.«
»Dakle« – nastavi Sokrat – »želiš mi ispričati loše stvari o prijatelju, a nisi siguran jesu li istinite. To i nije baš ohrabrujuće! No još uvijek možeš proći test jer je ostalo još sito Koristi.«
»Je li korisno da mi ispričaš to što je moj prijatelj uradio?«
»Korisno? Pa i nije, ne vjerujem da bi ti to moglo koristiti.«
»Dakle« – zaključi Sokrat – »ono što mi želiš ispričati nije Istina, ni Dobro, ni Korisno, pa zašto bi mi to onda pričao? Ne želim ništa znati od onoga što si mi želio ispričati, a i tebi će biti bolje da sve to zaboraviš.«
