Sunce pripeklo, asfalt se roštiljski zažario, počelo zujanje po terasama kafića, korona se do rujna povukla u hladovinu rezervnoga položaja britanskih nogometnih otoka, sve da mi – cijepljeni i nedocijepljeni – možemo dočekivati drage turiste cijenama formiranima upravo za njih. E da, i škola je završila! Ova najneobičnija, kombinirana po svim pedagoško-demagoškim principima »na blizinu« i »na daljinu«… Ne bez posljedica, jer ako je i simpatično kad me dvogodišnja unuka Ema s maskom preko lica dovodi do vrata stana govoreći kako »sad možemo dućan ‘ladoded’«, ponašanje četvrtaša Lovre moglo bi mi prouzročiti ozbiljan postkoronski stresni poremećaj. Neki dan iz boravka, a znao sam da je unutra sam, dopire do mene njegov glas, na sav glas. Svađa, prepirka, »deračina«?!… Panično ulazim u sobu, a on, kao kontrolor leta – na ušima slušalice, u rukama ono nešto što valjda nazivaju »igraća konzola«, a na ekranu »pucačina« malo žešća od najgorih uličnih tučnjava koje sam uspio izbjeći sve do starosti. I nije poludio, ne priča Lovro sam sa sobom! Već mi smireno odgovara: »Joooj, deda, samo vičem na Luku, nema pojma, a on i ja igramo skupa protiv Frana i Matije!« Eto ti »online« plodova! Njih četvorica usred prelijepa sunčana dana sjede svaki ispred svog ekrana, a svi su »zajedno«, igraju istog trena istu igru, zabavljaju se, pričaju, svađaju, samo što ne psuju…
Pa tko bi lud vani izlazio kad je cijelo društvo »u kući«?! Počinjem se pitati što bi bilo s mojim djetinjstvom da sam s Debelim i Željcem mogao iz fotelje igrati nogomet i pobjeđivati ih bržim prstima, kad mi već noge nisu bile baš hitre?… Ukratko, jedini način da unuka vratim u zbiljski svijet mi je da ga podsjetim na ovogodišnje ljetovanje s odlaskom na more…
»Djede, a ti i baka stvarno ne ćete na more? Na onaj petometarski tobogan i u zabavni park! Baš ste mogli s nama, imat ćemo apartman s tri kreveta pa… Deda, ne ćeš se valjda tu doma dosađivati cijelo ljeto?! Užas, bez mora i kupanja… Kakvo ti je to ljeto?!« s neskrivenim sažaljenjem gleda me unuk Lovro. Čak je s jednog uha odmaknuo slušalicu od silne tuge za svog djeda. I kako da sad djetetu, osnovcu, reknem da su najbolja i najnapetija ljeta tek preda mnom? Da mi tek dolaze »pustolovne godine«: neizbježne i neizlječive bolesti, nedostatna mirovina, neželjena samoća, neuhvatljivi doktori, neplativo preskupi lijekovi, nemogući životni uvjeti… Ukočena leđa, noćna buđenja s provjerom vodokotlića, zaboravljanje i teško probavljanje, »kvrge« i »gljive« po svim tjelesnim »deblima« i organima, čarapama nedohvatljivi prsti na nogama, neukrotivo raslinje po nosu i ušima… I tko onda kaže da život nije pustolovina?! Najuzbudljivija ljeta su tek pred nama, čak i bez mora i odmora… Samo hrabro i vedro!
