»Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta« (Iv 18, 36) – rekao je Krist pred Pilatom naglašavajući kako je njegovo kraljevstvo duhovno, a ne ovozemaljsko. Priznajući Krista i kraljevstvo kojim on kraljuje, i mi kao mladi vjernici priznajemo i zauzimamo se za ljubav, pravdu i mir jer nas je naš Gospodin tako naučio živjeti i djelovati. Kao vjernici smatramo da je jedini pravi put upravo Kristov put. Koračajući ususret nebeskomu kraljevstvu, možemo naći smisao ovozemaljskoga života, a iznad svega shvatiti kako je ono duhovno najvažnije i cilj našega postojanja. Sve na ovom svijetu privremeno je, što ne znači da ovdje ne trebamo biti prisutni u potpunosti svojim duhom, nego upravo suprotno: živeći ovdje na zemlji, i to u potpunoj prisutnosti i davanju, pripremamo se za vječni život.
Govoreći o smislu našega postojanja, konačnosti našega života na zemlji i vječnosti na nebu, zapravo se spominjemo svetkovine Krista Kralja koja se slavi zadnje nedjelje u crkvenoj godini. Puni je naziv toga blagdana, koji je papa Pio XI. uveo 1925. godine, »Svetkovina Gospodina našega Isusa Krista Kralja svega stvorenja«. U enciklici »Quas primas« Pio XI. prikazuje nam da Kristovo kraljevstvo nužno uključuje dužnost da kao katolici – koliko god to možemo i prema našim mogućnostima – težimo idealu katoličke Crkve: »Dužnost bi katolika trudom i djelima bila ubrzati i požuriti povratak društvenomu Kristovu kraljevstvu«, piše papa, a enciklika proglašava svetkovinu »sveopće i trajne društvene stvarnosti Isusa Krista« nasuprot ateističkoj i sekulariziranoj državi, »pošasti našega vremena«. Papina je želja bila pojasniti da se zlo stvara jer se svijet sve više udaljava od Krista jer se ono duhovno počelo zanemarivati, a materijalno je počelo preuzimati primat. U ljudskoj je prirodi posrnuti, pogriješiti i prepustiti se određenoj slabosti, no prava je jakost u vraćanju na pravi put. Zato ova svetkovina nas vjernike podsjeća na konačni dolazak Krista Kralja koji je početak i cilj svakoga ljudskoga života.
Slaveći ovaj blagdan, vraćamo se na početak i promišljamo o smislu života, temeljima Kristova učenja i pravim vrijednostima. Bitno je sjetiti se kolika je naša odgovornost prema vlastitomu životu, životima drugih i ovomu svijetu u cijelosti. Trebamo težiti proživjeti život u ljubavi i istini, ne zanemarujući da je put pravednosti, put Kristova kraljevstva pravi i jedini put kojim trebamo ići.
Posljednja nedjelja liturgijske godine, nedjelja prije početka došašća, dan je na koji Crkva slavi Kristovo kraljevstvo i njega kao vječnoga Gospodara cijeloga svijeta i svih stvorenja. Svetkovinu Krista Kralja ustanovio je enciklikom »Quas primas« 1925. godine papa Pio XI. Papa je shvatio potrebu za uvođenjem blagdana koji će katolicima istaknuti istinsku važnost vjere, a glavni su razlozi za to bili tadašnje jačanje sekularizma i komunizma. Papa je tada nastojao objasniti da su zla svijeta rezultat sve većega udaljavanja od Krista i odbijanja vršenja volje Božje. Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, nego je ono duhovne naravi, pa nam Krist na taj način poručuje što je istinski bitno i koje su prave vrijednosti. Taj nas blagdan potiče na promišljanje o sebi, o svojim postupcima i odnosu prema bližnjima i Bogu te kako to možemo poboljšati.
Svoja promišljanja o Kristu Kralju s nama je podijelila Emilija Kanjuh iz Hercegovca. Za razliku od zemaljskih kraljevstava koja su podložna promjenama i čiji se kraljevi smjenjuju, nebesko je kraljevstvo neprolazno i njime vječno vlada Krist. »Ne postoji osoba na ovom svijetu koja može zamijeniti našega nebeskoga Kralja i pružiti nam neprocjenjivu snagu koju nam on daje. Nikakav zemaljski kralj, koliko god on bio veličanstven u svojoj raskoši, ne može nam podariti ljubav i sreću koju nam Krist šalje s nebesa«, kaže Emilija. Isus nas je podučio da ćemo tek kada se ponizimo biti najveći. Stoga i Emilija smatra da rastemo u duhu te da smo najbliže Bogu kada darujemo svoje vrijeme i talente njemu i bližnjima. »Prve tri godine srednje škole volontirala sam u svojoj školi, no s obzirom na to da sam ove godine maturantica i nemam toliko slobodnoga vremena, volontiranje u školi zamijenilo je pjevanje u crkvenom zboru. Također, često odlazim na kateheze našega Garešničkoga dekanata kako bih barem tako darovala Bogu svoje vrijeme koje mi je od njega poslano. Mi mladi na razne načine možemo zahvaliti Bogu na svemu, a to dokazujemo našim zajedničkim katehezama, slavljenjima te različitim okupljanjima koja nas podsjećaju da je jedino Krist Kralj cijeloga svijeta«, poručuje Emilija. Živeći u vremenu kada se mnogi »uzdižu« želeći postići moć, ova nas svetkovina podsjeća da se ne uzdižemo u usponima, ali također da ne klonemo duhom u teškoćama, nego da Kristu prepustimo sve, zaključuje naša sugovornica.Služenje drugima najviši je čin kraljevanja. Iako se kralj povezuje s vladanjem, apsolutnom moću i osobnim prohtjevima, Isusa Krista upoznajemo na sasvim drugačiji način – kao kralja koji vlada pomažući drugima. Kralja kojemu je u interesu voditi svoj narod, kao što po liturgijskim tekstovima poznajemo opis pastira koji vodi svoje stado u želji da ga usmjeri, zaštiti i pruži mu ljubav, blagostanje i mir.
Danas su u svijetu kraljevi i kraljevstva kao takvi rijetki, ali ono pravo »kraljevanje« srećom nije rijetko – ono je vidljivo u različitim karitativnim i humanitarnim inicijativama. To pravo kraljevanje vidljivo je u vođenju drugih k dobru, solidarnosti i skrbi za druge.
Caritas je primjer pomoći drugima, a gotovo svaka župa ima svoj Caritas koji služi drugima, bilo starima i nemoćnima bilo brojnim obiteljima i samohranim roditeljima, kao i djeci bez roditeljske skrbi i onima s teškoćama u razvoju. Karitativnim se djelovanjem zapravo ranjive osobe vraćaju u zajednicu i vode k dobru, pokazuje im se milosrđe i »kraljuje se« – s njima i za njih.
Iako se u te inicijative može uključiti bilo tko, mi se želimo osvrnuti na sve mlade koji svoje vrijeme posvećuju volontiranju za dobrobit drugih i podsjećamo koliko je važno promicati tu vrijednost u odgoju i obrazovanju. Kristu se približavamo na misi, molimo se i zahvaljujemo za sve što je za nas učinio, no što radimo izvan crkve? Živimo li uistinu njegovu riječ? Služimo li komu kada za to imamo vremena i mogućnosti?
Volonterski centar SKAC primjer je inicijative mladih koji se ne samo u svoje slobodno vrijeme, nego i duhovno, u suživotu s Kristom, posvećuju pomoći drugima unutar i izvan zajednice. S pomoću brojnih duhovnih vježba, akcija i projekata mladi su pozvani djelovati hrabro, jednostavno, domišljato i s ljubavlju. U volontiranju nema rubnih skupina, pomaže se svima, voli se sve i služi se svima.
A kada se i sami u služenju izgubimo i kada ne možemo pronaći svoj put, uvijek se možemo vratiti i pomoći – drugomu, jer na taj način izgrađujemo zajednicu. Baš onako kako nas o tome uči i Matejevo evanđelje: »Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga!« (Mt 23, 11).
Pripremili: A. Bukovac, V. Lukačin, I. Moslavac, I. Tomić
