Nakon što je definirao milosrđe kao stil nove evangelizacije te progovorio o »slavljenju« milosrđa (euharistija i sakramenti, posebno sakrament pomirenja, ispovijed), papa Franjo u nastavku svojega apostolskoga pisma »Misericordia et misera« govori o »življenju« milosrđa. Pritom, kao i u cijelom dokumentu, polazi od iskustava Svete godine milosrđa. Premda ih taksativno ne nabraja, taj drugi dio apostolskoga pisma prožet je duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa.
»Milosrđe također ima lice utjehe«, riječi su kojima je Sveti Otac uveo (s br. 13) u taj drugi dio. Govoreći o patnji, o »teškim kušnjama« koje u životu mogu nastupiti, Papa među ostalim kaže: »Ne dopustimo da nam se ikad ukrade nada koja dolazi iz vjere u uskrsloga Gospodina.« No odmah potom sugerira i odgovornost za tuđu patnju. »Njegovo se milosrđe izražava i u blizini, u osjećaju i u podršci koju mnoga braća i sestre mogu ponuditi kad nastupe dani žalost i tjeskobe. Otirati suze konkretni je čin koji prekida krug osamljenosti u koji smo često zatvoreni.« Posebno ističući iskustvo gubitka voljene osobe, Papa opet kaže: »Ipak, Bog nikada nije daleko kad se proživljavaju takve drame. Riječ ohrabrenja, zagrljaj koji ti pokazuje da si shvaćen, dodir koji očituje ljubav, molitva koja daje snagu… sve su to izrazi blizine Božje po utjesi koju daju braća.« Ni šutnja – kad se nema što drugo reći – »nije čin predaje, nego snažan trenutak ljubavi«. I šutnja je dio našega govora utjehe jer se pretvara u konkretni čin suosjećanja i sudjelovanja u patnji brata«, poručio je Sveti Otac.
Kasnije će se (br. 15) Papa vratiti pitanju »trenutka smrti«, ističući da posebno u današnjem svijetu treba isticati da taj »dramatični« događaj – koji je suvremeni svijet sklon »banalizirati do te mjere da ga se svodi na privid« ili pak »skrivati« – u vjeri biva »bremenit smislom«. Stoga Papa poziva da se pastoralnim djelovanjem, »pokretanim živom vjerom«, učini »opipljivim« ono što izražavaju »liturgijski znakovi i naše molitve« (sprovodni obred): »milosrđe Gospodnje«. »On sam je taj koji nudi riječi nade, jer ništa i nitko nikada ne može odijeliti od njegove ljubavi. Dijeljenje toga trenutka, što se svećenika tiče, važan je oblik praćenja jer omogućuje da se doživi blizina kršćanske zajednice u času slabosti, osamljenosti, nesigurnosti i žalovanja«, napisao je papa Franjo.
Posebno u tom kontekstu Sveti Otac spominje problematiku vezanu uz obitelj (br. 14). »U posebnom času kakav je naš, koji uz mnoge druge krize svjedoči i krizi obitelji, važno je da riječ utješne snage dođe i do naših obitelji«, piše Papa. Prema njegovim riječima, »ljepota obitelji ostaje nepromijenjenom, usprkos mnogim tminama i alternativnim ponudama«. No bračni je život – Papa ukratko opisuje njegovu ljepotu – »često prekinut patnjom, izdajom i osamljenošću«, a »radost zbog dara djece nije imuna na roditeljske brige glede njihova rasta i odgoja i obrazovanja«.
Podsjećajući još jednom »kršćansku zajednicu i čitavo pastoralno djelovanje« na potrebu »pokazivanja velike konstruktivne vrijednosti obitelji«, Papa je poručio: »Ova Jubilarna godina, ipak, ne dopušta da se iz vida izgubi složenost sadašnje obiteljske stvarnosti. Iskustvo milosrđa čini nas kadrima gledati na sve ljudske poteškoće sa stajališta Božje ljubavi, koja se ne umara prihvaćajući i prateći. Ne možemo zaboraviti da svatko sa sobom nosi bogatstvo i teret vlastite povijesti, po kojemu se razlikuje od svake druge osobe. Naš je život, sa svojim radostima i svojim bolima, nešto jedinstveno i neponovljivo, što se odvija pred milosrdnim Božjim pogledom. To zahtijeva, posebno od svećenika, pozorno, dubinsko i dalekovidno duhovno razlučivanje kako bi se svatko – ne isključujući nikoga – u bilo kakvoj životnoj situaciji osjećao konkretno od Boga prihvaćenim i kako bi aktivno sudjelovao u životu zajednice i bio uvršten u Božji narod koji, neumorno, hodi prema punini Božjega kraljevstva, kraljevstva pravde, ljubavi, oproštenja i milosrđa.«
»Završava Jubilej i zatvaraju se sveta vrata. No vrata milosrđa našega srca ostaju uvijek širom otvorena. Naučili smo da se Bog prigiba k nama kako bismo ga mogli nasljedovati prigibajući se k braći.« Tim rečenicama papa Franjo uvodi u finale svojega apostolskoga pisma. Odmah potom (još jednom) upućuje na izvornu evangelizatorsku snagu milosrđa: »Nostalgiju mnogih da se vrate u dom Otca koji čeka na njihov povratak potiču i iskreni i velikodušni svjedoci božanske nježnosti.« Tako je prolazak kroz sveta vrata privodio vjernike na »put ljubavi kojim smo svakim danom pozvani vjerno i radosno ići«. »Upravo put milosrđa omogućuje da se susretnu tolika braća i sestre koji pružaju ruku kako bi je netko prihvatio te kako bi zajedno hodili«, nastavlja Papa.
Milosrđe se »po svojoj naravi očituje i čini opipljivim u konkretnom i dinamičnom djelovanju«, nastavlja Papa. Takvo življeno milosrđe ne poznaje put povratka, nego »trajno raste i preobražava život«. Milosrđe »obnavlja i otkupljuje jer je susret dvaju srdaca«, Božjega i čovjekova, ono preobražava kameno srce u srce od mesa, a čovjek se poima kao »novi stvor«: »Ljubljen sam, dakle postojim; oprošteno mi je, dakle ponovno se rađam na novi život; iskazano mi je milosrđe, dakle postajem oružjem milosrđa«, piše Papa (pri čemu je teško ne zamijetiti aluziju na glasovite Descartesove riječi: »Mislim, dakle jesam«).
Pozivajući se na iskustvo petaka milosrđa, kada je (jedan petak u mjesecu za vrijeme Svete godine milosrđa) posjećivao različite ustanove ili društva gdje se prakticira milosrđe, ili mjesta gdje žive ljudima kojima je ono potrebno, Papa je istaknuo da takvih »diskretnih i tihih« ostvarenja milosrđa ima u današnjem svijetu. Posebno je zahvalio onima koji su tijekom jubileja žrtvovali svoje vrijeme i snage kao volonteri.
No to Papi samo služi kao uvjet da bi posebno snažno istaknuo socijalnu vrjednotu milosrđa te pozvao na »maštovitost« u suočavanju s novim oblicima potreba, da bi se naposljetku razvila »kultura milosrđa«. Ovdje se iznose najsnažniji odlomci toga već završnoga dijela apostolskoga pisma. »Čas je da se dade prostora maštovitosti milosrđa kako bi zaživjela mnoga nova djela, plod milosti. Crkvi je danas potrebno ispripovjediti one ‘mnoge druge znakove’ koje je Isus činio, a koji ‘nisu zapisani’, kako bi bili rječit izričaj plodnosti Krista i zajednice koja od njega živi. Prošlo je više od dvije tisuće godina, a djela milosrđa i dalje čine vidljivom Božju dobrotu«, napisao je Papa.
Nabrojivši suvremene izazove – od gladi i žeđi, djece koja nemaju dovoljno hrane, izbjegličkoga fenomena, nehumanih uvjeta u zatvorima, nepismenosti, novih oblika ropstva, zapadnoga individualizma koji potkapa osjećaj za solidarnost i odgovornost za druge, pa sve do »najvećega siromaštva i najveće zaprjeke priznavanju nedodirljivoga dostojanstva ljudskoga života«, a to je činjenica da »sam Bog mnogima danas ostaje neznanac« – Papa je ustvrdio da »tjelesna i duhovna djela milosrđa do dana današnjega potvrđuju velik i pozitivan utjecaj milosrđa kao društvene vrjednote«. »Ono, uistinu, potiče da se zasuču rukavi kako bi se vratilo dostojanstvo milijunima ljudi koji su naša braća i sestre…«
Tijekom Svete godine milosrđa ostvareni su mnogi znakovi milosrđa i mnogi su pojedinci i obitelji otkrili »radost dijeljenja i ljepotu solidarnosti«. »To ipak nije dovoljno. Svijet i dalje rađa nove oblike duhovnoga i materijalnoga siromaštva koji ugrožavaju dostojanstvo osoba. Zbog toga Crkva mora uvijek biti budna i spremna iznalaziti nova djela milosrđa i ostvarivati ih s velikodušnošću i oduševljenjem. Uložimo, dakle, svaki napor kako bismo dali konkretni oblik ljubavi (Caritas) te istodobno činili inteligentnima djela milosrđa«, poručio je papa Franjo. Djela milosrđa papa Franjo je usporedio s kapi ulja kojoj je vlastito širiti se bez granica. »U tom smo smislu pozvani dati novo lice djelima milosrđa koje oduvijek poznajemo«, napisao je.
Za primjer takve reinterpretacije i davanja novoga oblika staromu djelu milosrđa Papa je uzeo treće tjelesno djelo milosrđa, »siromaha zaodjenuti«. Golotinju je Sveti Otac, u svjetlu Adama i Krista na križu – kako ju je tumačila i tradicija – uzeo u širem smislu riječi, kao gubitak ili lišavanje dostojanstva. Tu je posegnuo za Augustinovom slikom Crkve kao »tunike« (donje haljine) kojoj je zadaća zaodjenuti poniženoga Krista, koji se poistovjećuje sa svima poniženima. U tom je smislu golotinju Sveti Otac pronašao u nezaposlenima, u ljudima bez doma i domovine, u diskriminiranima zbog vjere, rase ili društvenoga statusa, posebno u djeci »koja podnose svakovrsno nasilje koje im krade životnu radost«. Potom je Papa zaključio: »Društveni značaj milosrđa zahtijeva da ne ostanemo nepokretnima te da se izagna ravnodušnost i dvoličnost, kako planovi i projekti ne bi ostali mrtvo slovo. Neka nam Duh Sveti pomogne da uvijek budemo spremni djelotvorno i nesebično pružiti svoju pomoć kako pravednost i dostojanstven život ne bi bile prigodničarske riječi, nego konkretno zauzimanje koje želi posvjedočiti prisutnost kraljevstva Božjega.«
I konačno – poručuje papa Franjo (br. 20), »pozvani smo promicati kulturu milosrđa, zasnovanu na ponovnom otkriću susreta s drugim: kulturu u kojoj nitko ne gleda drugoga ravnodušno niti okreće glavu kad vidi patnju braće«. I još: »Djela milosrđa, uistinu, dotiču sav život osobe. Upravo zato možemo pokrenuti istinsku kulturnu revoluciju, upravo započevši od jednostavnosti gesta koje umiju doprijeti do tijela i duha, tj. do života osoba.« Nadalje, »kultura milosrđa oblikuje se ustrajnom molitvom, poučljivom otvorenošću djelovanju Duha Svetoga, bliskošću sa životima svetaca te konkretnom blizinom sa siromasima«. »Napast da se napravi ‘teorija milosrđa’ prevladava se u onoj mjeri u kojoj se ono ostvaruje u svakodnevnom životu, sudjelovanjem i dijeljenjem.« Mjerodavnost one Isusove: »Siromahe uvijek imate uza se« Papa će konkretnom odredbom i riječju apostrofirati još jednom, prije samoga završetka, tj. preporuke zagovoru »milosrdnim očima Svete Majke Božje« i »Majci milosrđa«.
Prije toga je, pet puta ponavljajući rečenicu: »Vrijeme je milosrđa«, zapravo iznio sažetak programa zacrtana u apostolskom pismu »Misericordia et misera«. »’Ovo je vrijeme milosrđa.’ Svaki je dan našega hoda prožet Božjom prisutnošću koja vodi naše korake snagom milosti koju Duh ulijeva u srce kako bi ga oblikovao i učinio sposobnim ljubiti. ‘Vrijeme je milosrđa’ za sve i za svakoga, kako nitko ne bi pomislio da je izuzet iz Božje blizine i snage njegove nježnosti. ‘Vrijeme je milosrđa’ kako bi oni što su slabi i nezaštićeni, daleki i sami, uzmogli primijetiti prisutnost braće i sestara koji ih pridižu u njihovim potrebama. ‘Vrijeme je milosrđa’ kako bi siromasi na sebi osjetili pogled poštovanja, ali i pozornosti onih koji, pošto su pobijedili ravnodušnost, otkrivaju bitno u životu. ‘Vrijeme je milosrđa’ kako se ni jedan grješnik ne bi umorio tražeći oprost, osjećajući ruku Otčevu koja uvijek prihvaća i k sebi privija«, poručio je papa Franjo.
Za budućnost Crkve ostat će odredba čijim je proglasom Sveti Otac završio apostolsko pismo. Nadahnuće je, prema vlastitom priznanju, dobio »u svjetlu ‘Jubileja društveno isključenih osoba’, dok su se u cijelom svijetu zatvarala sveta vrata« (još ne ona na Sv. Petru u Vatikanu). Papa Franjo je, naime, odredio da se 31. nedjelja »kroz godinu«, dakle nedjelja prije svetkovine Krista Kralja i završetka liturgijske godine, u čitavoj Crkvi slavi kao »Svjetski dan siromaha«. Bit će to – poručio je Papa aludirajući na Isusove riječi o posljednjem sudu u Matejevu evanđelju – »dostojna priprava kako bi se živjela svetkovina Našega Gospodina Isusa Krista Kralja svega stvorenja, koji se poistovjetio s malenima i siromasima i koji će nam suditi po djelima milosrđa«.
»Bit će to dan koji će pomoći zajednicama i svakomu kršteniku u razmišljanju da je siromaštvo u središtu evanđelja i nad činjenicom da, dokle god Lazar leži pred vratima našega doma, ne će moći biti pravednosti ni društvenoga mira. Taj će dan predstavljati i autentični oblik nove evangelizacije, uz pomoć koje valja obnoviti lice Crkve u njezinu trajnom činu pastoralnoga obraćenja kako bi bila svjedokinja milosrđa«, zaključio je papa Franjo.
