Bliži se vrijeme godišnjih odmora, dugo i željno iščekivanoga razdoblja u kojem ljudi, ako su u mogućnosti, napuštaju prostore svoje svakodnevnice u potrazi za okrjepom i mirom. U posljednje vrijeme to ljetno doba postaje, nažalost, i razdoblje crne statistike na hrvatskim prometnicama, koje je kardinal Bozanić u jednoj od svojih homilija nazvao i novim bojišnicama. U užurbanom svijetu koji postavlja imperativ što bržega stizanja na cilj, potrebno je da čovjek, svaki put kada sjedne u svoj automobil, osvijesti u kolikoj je mjeri već u tom trenutku odgovoran i za sebe, i za svoje suputnike, i za sve ostale sudionike u prometu te da mu je i pri toj, uobičajenoj i gotovo mehaničkoj radnji upravljanja vozilom, kao i u nekim iznimnim situacijama njegova života, potrebna Božja pomoć. Stoga »Glas Koncila« 4. lipnja pedeseti put organizira vozočašće, tradicionalnu manifestaciju blagoslova vozača, putnika i vozila.
Različita su odredišta prema kojima će se ljudi ovoga ljeta uputiti. Neki će odlaziti u smjeru prepoznatljivoga, a neki se, možda, odlučiti i na avanturu koja će ih dovesti do nekoga novoga mjesta o kojem su nešto zanimljivo čuli ili o kojem su, možda, zavirivši među stranice knjiga, nešto i pročitali.
Motiv putovanja čest je u književnim tekstovima jer ono znatno utječe na razvoj radnje, ono uzrokuje promjenu i pokreće zaplet. Dean Duda, promišljajući o pripovjednim tekstovima tematski vezanim uz pojam putovanja u knjigama Kultura putovanja i Priča i putovanje, uočava da se među ritualima odlaska i povratka zbiva mogući život književnosti, život koji se uvijek otvara u nekoliko smjerova, poput prizora kada se Ana Karenjina nakon boravka u Moskvi i susreta s Vronskim vraća u Peterburg. Prva osoba koju vidi na kolodvoru jest njezin muž. Prvo što primijeti na njemu jesu klempave uši, nešto što prije putovanja (koje je omogućilo susret s Vronskim) nije uopće primjećivala. U toj se epizodi metaforički ogleda strukturni ritual većine povrataka: vidi se ono što se ranije nije vidjelo. Putnica se vratila nešto drukčijom nego što je otišla, taj višak izaziva promjenu, promjena pokazuje narušenu ravnotežu, narušena ravnoteža omogućuje pripovijedanje. Putovanje, dakle, bilo ono fikcionalno ili ne, uvijek mijenja lik, tj. čovjeka, jer prema mišljenju mnogih konačno odredište putovanja nikada nije mjesto, nego novi način promatranja stvari. Međutim, u području književnosti valja biti oprezan s pojmovima fikcionalnoga i nefikcionalnoga i valja uočiti važnu razliku između književnoga teksta u kojem se javlja motiv putovanja i putopisa, vrste koja stoji na razmeđu književnoga i znanstvenoga.
Ispripovijedano je putovanje svakako pojedinačno i konkretno, ali ne mora nužno biti autentično i vjerodostojno. Kada je putovanje jednom zadobilo svoj književni izgled, počinje funkcionirati kao književna činjenica i s njim je moguće činiti isto što i s književnim motivom, pjesmom ili novelom. Putopis, s druge strane, mora biti vjerodostojan, mora biti točan. On u sebi može sadržavati stav autora prema prostoru koji se opisuje, prema ljudima koje susreće, prema njihovim običajima i vjerovanjima, ali je nužno da prije nego što iznese svoj stav, dojam ili impresiju što je objektivnije moguće opiše taj isti prostor, te ljude, običaje i vjerovanja te da čitatelju prepusti hoće li se s njime složiti.
Putopis je svojevrstan pogled u svijet, zahvaljujući njemu čovjek upoznaje druge kulture, ali i bolje razumije svoju, jasnije shvaća društvo u kojem živi i vlastitu ulogu u njemu; uostalom, krilatica Upoznaj samoga sebe! bila je osnovno putopisno načelo Adolfa Vebera Tkalčevića. Putopis vrlo vjerno ispunjava Horacijev zahtjev za tekstom koji istodobno treba i zabaviti i poučiti, ali je, unatoč svim svojim prednostima, dugo bio vrsta koja se nalazila na književnim marginama. Neki smatraju da se uzrok tomu nalazi upravo u njegovim, također marginalnim, žanrovskim odrednicama te da se u promišljanju o položaju putopisa valja zamisliti i nad još jednom zanimljivom činjenicom – putopise su u pravilu pisali proslavljeni romanopisci, pjesnici i dramatičari, a rijetki su slučajevi putopisaca koji su stvarali romane, pjesme i drame. Zanimljivo je uočiti i što sve može stajati pod natuknicom putopis, odnosno što se može smatrati njegovim fragmentom: Tijesna veza između suvenira i pričanja podsjeća nas da postoji mnoštvo malih putopisnih žanrova koji žive u sjeni velikih žanrova putopisnih knjiga i poezije, vodiča ili priređenih dnevnika. Kao i u vizualnoj reprezentaciji, mali žanrovi žive pod neprestanim utjecajem velikih. Oni nastaju, na primjer, kad zatražite od ljudi da vam pripovijedaju o svojim godišnjim odmorima. (…) Ali mali žanrovi postoje i kao podtekstovi u fotoalbumima, u dnevnicima s odmora koji nisu namijenjeni objavljivanju, iz zapisa iz knjige gostiju, u pričama koje se, nakon povratka, pričaju uz kavu tijekom stanke na poslu ili pak u prisjećanjima u krugu obitelji i prijatelja. Svaki čovjek, dakle, koji je iskusio ljepotu putovanja, može, koristeći se najrazličitijim oblicima diskursa, od putnika prerasti u pripovjedača.
Pojavom postmodernizma i poetike koja se zasniva na ukidanju granica između fikcionalnoga i nefikcionalnoga putopisi, a s njima i ostale vrste diskurzivnoga roda, poput biografija, autobiografija, dnevnika i memoara, stječu veću popularnost. Njihova (putopisna) popularnost još dodatno raste razvojem tehnologije i širenjem vizualnih medija koji počivaju na ideji o slici koja govori tisuću riječi, pa bi se moglo zaključiti da se danas i putopisi u puno većoj mjeri gledaju nego što se čitaju. Nikola Ćelić s Instituta za turizam navodi kako danas postoje specijalizirani vodiči Lonely Planeta za svaki kutak svijeta. Taj isti kutak svijeta vjerojatno je i snimljen kamerom, a nakon toga je postavljen na YouTube ili Vimeo servise. Gotovo da više nema regije u svijetu o kojoj se ne možemo informirati na sveznajućoj Wikipediji. Snimljeni su fantastični dokumentarni filmovi o regijama svijeta gdje do prije stotinjak godina ljudska noga nije kročila. Blogosfera buja od autora koji na svoje internetske dnevnike postavljaju putopise i fotografije s putovanja. Google Earth nam daje mogućnost satelitskog pregleda skoro pa svakog pedlja planeta, a odnedavno je svojom Street View funkcijom omogućio da vidimo i najsitnije detalje, poput recimo lica ljudi koji ispijaju kave na gradskim trgovima. (…) Današnji turist dobio je svojevrsnu ulogu »Velikog Brata« gdje Svijet gleda očima Web verzije 2.0. Gotovo bilo koje mjesto na svijetu možete vidjeti kako izgleda, napraviti »virtualnu šetnju« i saznati »lokalne informacije«, a sve to iz topline vlastitog doma. Uz zadržavanje klasične forme, poput putopisne književnosti, filma, televizije i sl., putopis danas je doživio transformaciju i putem nevjerojatnih novih medija. Putopis danas se manifestira u svim dosad navedenim oblicima. Svoje promišljanje Ćelić završava idejom o putopisu koji je mapirao svijet i koji je doživio velike transformacije od vrste koja se u svojim početcima prenosila usmenim putem pa sve do vrste koja danas nudi svojim čitateljima/gledateljima gotovo cijeli svijet na otvorenom dlanu.
