Najviše je pozornosti crkvene javnosti svakako privuklo četvrto poglavlje poslijesinodske pobudnice »Querida Amazonia – Ljubljena Amazonija«, u kojoj papa Franjo iznosi svoj »crkveni san« (naslov 4. poglavlja), tj. obraća se, za razliku od prva tri poglavlja, poglavito crkvenoj zajednici. Poglavlje je, a s njime i cijela pobudnica, u mnogim crkvenim, a i izvancrkvenim krugovima privuklo pozornost zbog toga što Papa nije ulazio u pitanje ređenja »prokušanih muževa«, tj. oženjenih muškaraca za svećenike, ili zbog svojih razmišljanja o ulozi žene. No četvrto poglavlje mnogo je više od izjašnjavanja o pojedinim pitanjima.
Ako se uzme u obzir sve što je papa Franjo rekao o važnosti čuvanja kulturnoga identiteta, može se postaviti pitanje: Zašto uopće evangelizirati te narode i plemena? Nije li dovoljno pomoći im da se očuvaju, malo ih »humanizirati« nudeći im neke blagodati Zapada? Papa Franjo zapravo odgovara na ta pitanja te na sebi svojstven način govori najprije o važnosti naviještanja evanđelja, a onda o inkulturaciji kršćanske poruke. Može se reći da je četvrto poglavlje pobudnice prava pravcata kateheza o misijskoj dimenziji Crkve i o inkulturaciji. Upravo kroz prizmu inkulturacije Papa u drugom dijelu promatra pojedina pastoralna i organizacijska pitanja kojima se bavilo Posebno zasjedanje Biskupske sinode za Amazoniju u listopadu prošle godine.
Podsjetivši na velike poslijekoncilske konferencije latinoameričkoga episkopata (Medelin 1968. te njegova primjena na Amazoniju 1972. godine, Puebla 1979., Santo Domingo 1992. te Aparecida 2007. godine), koje su mahom govorile o misionarskoj prisutnosti Crkve, Papa je na početku četvrtoga poglavlja poručio: »Put se nastavlja, a misionarska zadaća, želi li razviti Crkvu s amazonijskim licem, mora rasti u kulturi susreta prema ‘mnogoobličnomu skladu’. No da bi to utjelovljenje Crkve i evanđelja bilo moguće, mora uvijek nanovo odjekivati veliki misionarski navještaj.«
Bila bi šteta sljedeća tri broja (62-64) jednostavno ne citirati. Papa piše: »Na mnoge potrebe i mnoge tjeskobe koje vape iz srca Amazonije možemo odgovoriti polazeći od društvenih organizacija, tehničkih resursa, prostora za raspravu, političkih programa, i sve to može biti dio rješenja. No kao kršćani ne odustajemo od ponude vjere koju nam je pružilo evanđelje. Premda se želimo zauzimati sa svima, rame uz rame, ne stidimo se Isusa Krista. Onima koji su ga susreli, koji žive u njegovu prijateljstvu i identificiraju se s njegovom porukom neizbježno je da o njemu govore te drugima donose njegovu ponudu novoga života: ‘Jao meni ako evanđelja ne navješćujem’ (1 Kor 9, 16).«
»Autentično opredjeljenje za siromašne i zaboravljene«, nastavlja Papa, »dok nas poziva da ih oslobodimo od materijalne bijede i branimo njihova prava, istodobno uključuje da im nudimo prijateljstvo s Gospodinom koje ih promiče i daje im dostojanstvo. Bilo bi žalosno kad bi od nas primili kodeks doktrina ili moralni imperativ, ali ne i veliki spasenjski navještaj, onaj misionarski vapaj koji želi doći do srca i daje smisao svemu drugomu. A ne možemo se zadovoljiti ni s društvenom porukom. Ako dajemo svoj život za njih, za pravednost i dostojanstvo koje zaslužuju, ne možemo im skrivati da to činimo zato što u njima prepoznajemo Krista i zato što otkrivamo silno dostojanstvo koje im je udijelio Bog Otac koji ih bezgranično ljubi.«
»Oni imaju pravo na navještaj evanđelja, poglavito na onaj prvi navještaj koji se zove ‘kerigma’ i koji je glavni navještaj, onaj koji se uvijek mora vraćati i slušati na različite načine… To je navještaj da Bog beskrajno ljubi svako ljudsko biće, da je tu ljubav u punini iskazao u Kristu koji je za nas bio raspet te je uskrsnuo u našem životu. (…) Taj navještaj mora trajno odzvanjati u Amazoniji, izražen na mnogo različitih načina. Bez toga strastvenoga naviještanja svaka će crkvena struktura postati još jedna ‘nevladina organizacija’ te ne ćemo odgovoriti na zahtjev Isusa Krista.« Sveti je Otac posebno istaknuo »temeljni odnos« između »kerigme« i »bratske ljubavi«. »’Kerigma’ i bratska ljubav čine veliku sintezu sadržaja evanđelja, koju je nemoguće ne ponuditi u Amazoniji«, poručio je.
Papino promišljanje o inkulturaciji misaoni je i strukturalni okvir čitavoga (povelikoga) četvrtoga poglavlja. Nauk Drugoga vatikanskoga koncila, odnosno konstitucije »Gaudium et spes« koju citira u bilješki, u pozadini je Papina promišljanja o inkulturaciji: Crkva je naučila izražavati Kristovu poruku u pojmovima i jezicima svih naroda; nastojala ju je objašnjavati koristeći se različitim filozofijama; ono što će kasnije ući u crkveno-teološki govor kao inkulturacija zakon je »svake evangelizacije«; Crkva potiče svaki narod da na svoj način izrazi Kristovu poruku; promiče se »životna razmjena između Crkve i različitih kultura i naroda«.
Na temelju tih načela Papa konkretnije govori o Amazoniji, ali i o odnosu inkulturacije i tradicije Crkve. »Crkva, dok uvijek nanovo naviješta ‘kerigmu’, mora rasti u Amazoniji. Stoga svoj identitet uvijek oblikuje u dosluhu i dijalogu s osobama, stvarnostima i pričama na svojem teritoriju. Na taj će se način sve više moći razvijati nužni proces inkulturacije, koji ne prezire ništa od dobroga što već postoji u amazonijskim kulturama, nego ga prihvaća i dovodi do punine u svjetlu evanđelja. A ne prezire ni bogatstvo kršćanske mudrosti koje je prenošeno tijekom stoljeća, kao da bi si uzela za pravo ignorirati povijest u kojoj je Bog djelovao na različite načine, jer Crkva ima lice s više oblika ne samo s prostornoga stajališta, nego i u svojoj vremenitoj stvarnosti. Riječ je o autentičnoj tradiciji Crkve, koja nije statičko skladište ni muzejski primjerak, nego korijen stabla koje raste. Upravo tisućljetna tradicija svjedoči o božanskom djelovanju u njegovu narodu te ima poslanje održati na životu vatru više negoli čuvati pepeo«, poručio je Papa.
Sveti je Otac posegnuo i za govorom koji je sv. Ivan Pavao II. održao ljudima iz kulture, rekavši da »Crkva ne želi nijekati autonomiju kulture«, nego, štoviše, »gaji prema njoj najveće poštovanje jer u njoj ne vidi samo predmet otkupljenja i uzdignuća« po Kristu, nego i »čimbenicu posredništva i suradnje«. Osim toga, »vjera koja ne postane kultura nije potpuno prihvaćena ni posve promišljena ni vjerno življena«, citirao je papa Franjo iz poruke svetoga pape američkim urođenicima. A potom je, također s Ivanom Pavlom II., znakovito zaključio: »Izazovi kultura pozivaju Crkvu na stav budnoga kritičkoga osjećaja, ali i na zaufanu pozornost.« Drugim riječima, inkulturacija krije u sebi opasnosti, ali je vrijedna truda.
Sveti Otac iznosi još jednu tvrdnju: »Milost pretpostavlja kulturu, a Božji se dar utjelovljuje u kulturi koja ga prima.« U pozadini je te tvrdnje uvjerenje Crkve da milost pretpostavlja narav, tj. da je Bog već u stvaranju imao na umu utjelovljenje te da je u samu čovjekovu narav upisao svojevrsne »receptore« za Kristovu poruku i njegovo otkupljenje (milost). To dobro koje je Bog »ugradio« u čovjeka ni istočni grijeh nije posve razorio. Drugim riječima, u svakom čovjeku i svakoj kulturi ima nešto što treba popraviti, spasiti, uzdići (ono grješno, nepotpuno); ali ima i nešto autentično Božje čime svaki čovjek može obogatiti drugoga, čime svaka kultura može obogatiti drugu kulturu i samu Crkvu. Stoga, piše papa Franjo, »kad neka zajednica primi navještaj spasenja, Duh Sveti oplođuje njezinu kulturu preobražavajućom snagom evanđelja«. No s druge strane time i »sama Crkva proživljava proces primanja, koji je obogaćuje za ono što je Duh Sveti na otajstveni način već zasijao u onoj kulturi«. Na taj način »Duh Sveti uljepšava Crkvu pokazujući joj nove vidove objave i poklanjajući joj drugo lice«.
Stoga treba izbjeći napast da misionari zajedno s evanđeljem novim narodima prenose vlastitu kulturu. Nego: »Potrebno je s hrabrošću prihvatiti novinu Duha, koji je s neiscrpnim blagom Isusa Krista uvijek kadar stvoriti nešto novo, jer ‘inkulturacija obvezuje Crkvu na teški, ali nužni put’ (opet citat Ivana Pavla II.). Istina je da nas kadgod, budući da su ti procesi uvijek spori, strah previše paralizira te naposljetku postajemo ‘promatrači sterilnog zastoja Crkve’ (‘Evangelii gaudium’). Ne bojmo se, ne režimo krila Duhu Svetomu!«
Ove je općenite misli Sveti Otac primijenio na Amazoniju: »Da bismo postigli novu inkulturaciju evanđelja u Amazoniji, Crkva ima potrebu slušati njezinu drevnu mudrost, ponovno davati riječ starijima, prepoznati vrjednote u načinu života izvornih zajednica, blagovremeno povratiti dragocjene naracije naroda«, poručio je Papa. Od kultura prije Columba »već smo primili« bogatstva, rekao je također. I nabrojao ih: »otvorenost Božjemu djelovanju, smisao za zahvalnost za plodove zemlje, sveti značaj ljudskoga života i poštovanje obitelji, osjećaj solidarnosti i suodgovornosti u zajedničkom radu, važnost kulturne dimenzije, vjera u život onkraj ovoga zemaljskoga i mnoge druge vrjednote«.
»U tom kontekstu urođenički amazonijski narodi izražavaju autentičnu kvalitetu života kao ‘dobroga življenja’ koje uključuje osobni, obiteljski, zajedničarski i kozmički sklad te se iskazuje u njihovu zajedničarskom načinu razmišljanja o životu, u sposobnosti pronalaženja radosti i punine u oskudnu i skromnu življenju, kao i u odgovornoj skrbi za prirodu koja čuva resurse za buduće naraštaje. Urođenički bi nam narodi mogli pomoći otkriti što je sretna trijeznost te nas u tom smislu imaju mnogočemu poučiti. Znaju biti sretni s malo, uživaju u malenim Božjim darovima, a da ne gomilaju mnoštvo stvari, ne uništavaju bez potrebe, čuvaju ekološke sustave te priznaju da zemlja, dok se daje kako bi održala njihov život, kao velikodušni izvor, ima majčinski smisao koji potiče na nježnost ispunjenu poštovanjem. Sve to treba vrjednovati i imati na umu u evangelizaciji«, napisao je Sveti Otac. Stanovnici gradova moraju cijeniti mudrost urođeničkih naroda i dopustiti da ih se »preodgoji« s obzirom na njihov »anksiozni konzumizam i urbanu izolaciju«, a Crkva, u izvršavanju svojega poslanja, može biti mjesto kulturne razmjene.
Međutim, koliko god urođenici imali osjećaj za »povezanost i međuovisnost svega stvorenoga«, ili »duh zahvalnosti koji ljubi život kao dar«, ili pak »sveto divljenje pred prirodom koja nas nadilazi obiljem života«, evangelizacija je nužna. »Ipak, riječ je o tome da taj odnos s Bogom prisutnim u kozmosu postaje sve više osobni odnos s ‘Ti’ koje podržava našu stvarnost i želi joj dati smisao, s ‘Ti’ koje nas poznaje i ljubi. (…) Jednako tako odnos s Kristom, pravim Bogom i pravim čovjekom, nije neprijatelj toga izrazito kozmičkoga viđenja svijeta koje resi te narode, jer je on ujedno Uskrsnuli koji prožima sve stvari. Prema kršćanskom iskustvu, ‘sva stvorenja materijalnoga svemira pronalaze svoj istinski smisao u utjelovljenoj Riječi, jer je Sin Božji u svojoj osobi utjelovio dio materijalnoga svemira, u koji je unio kvasac konačne preobrazbe’ (‘Laudato si”). On je na slavan i otajstven način prisutan u rijeci, u drveću, u ribama, u vjetru, jer je Gospodin koji kraljuje nad stvorenjem, ne gubeći pritom svoje preobražene rane, a u euharistiji poprima elemente svijeta podarivši svakomu od njih smisao vazmenoga dara«, piše papa Franjo.
Nastavlja se
