Za svetoga Benedikta, koji je stvorio kolijevku naše kulture kao otac zapadnoga monaštva, važno je da se monasi mogu hraniti od svojega rada. To im iskustvo daje osjećaj unutarnje slobode. Ako sam ovisan o dobročiniteljima, postajem neslobodan. Dobivam osjećaj da uopće ne živim ja nego drugi umjesto mene. Drugi me određuju. Tko pak uzima sam u ruke svoj život, on osjeća i radost u ovom životu. Rad znači oblikovati sam svoj život, biti kreativan, stvarati nešto novo. Prema tome, rad je manje teret i muka, a mnogo više unutarnje zadovoljstvo i radost. Kada je jednomu Gotu, koji je očito imao jake mišiće ali malo razuma, sjekira prilikom krčenja pala u vodu, dolazi mu u pomoć Benedikt. Baca drveni držak u vodu te odmah iz dubine vode izranja sjekira i pripaja se ponovno drvetu. Benedikt vraća Gotu sjekiru s riječima koje su od tada benediktinci pisali iznad svojih radnih prostorija: »Radi i ne budi tužan!« Rad je očito za Gota razlog radosti. Tako se osjeća živim. Osjeća da je koristan. To čini dobro njegovoj duši.
U svojem radu monasi se ne trebaju brinuti samo za same sebe, nego i za druge. Svaki rad služi drugim ljudima. To ne vrijedi samo za uslužni sektor, koji neprestano raste. Kada neka tvrtka proizvodi dobre automobile, ona time služi ljudima. Ljudi se mogu osloniti na takve automobile. Raduju im se i ne trebaju strahovati da će se motor raspasti u vožnji.
Vozač autobusa koji točno polazi i sigurno vozi autobus služi ljudima. Ako i ne poznaje putnike, on se ipak brine da oni točno dođu na cilj. Ne služe ljudima samo medicinske sestre i liječnici, dušobrižnici i terapeuti. Kod njih se osjeća da njihov rad ima smisla u pomaganju ljudima, u ozdravljanju i u hrabrenju. Ali svatko tko dobro obavlja svoj rad time ujedno služi ljudima. Svi mi živimo od služenja drugih. A ako se netko drugi raduje zbog pouzdanosti mojega rada, to mi je dovoljna motivacija da radim temeljito.
(Iz »Knjige o umijeću življenja«
objavljene u nakladi Glasa Koncila)
