»Ja sam ovdje stvarno doživjela Božić«, čulo se, onako u prolazu kroz gužvu na trgu ispod župne crkve Našašća sv. Križa u Vodicama, kako jedna žena hodočasnica svojemu društvancu iz autobusa govori o onome što je proživjela u proteklih nekoliko sati. Druženjem uz čaj i kolače, oko jedan sat po ponoći u nedjelju 18. prosinca, završio je jedinstveni duhovni događaj koji je prvi put spojio dvije tradicije: drevnu Osminu Božića koja se tradicionalno slavi u Vodicama i u nekolicini župa Šibenske biskupije te noviji običaj hodočašća u crkvu Majke Božje Karmelske na Okitu na vigiliju četvrte adventske nedjelje. Spomenuto hodočašće nastoji oživjeti i proširiti »staro« božićno hodočašće Vodičana na Okit, vezano uz fenomen božićnoga čuda na tom duhovnom baštinom bremenitu brježuljku u blizini Vodica. Na hodočašću se okupilo tristotinjak hodočasnika. Većina ih je bila iz Splita, a ove im se godine prvi put pridružio i jedan autobus zadarskih hodočasnika. Vrhunac hodočašća bila je noćna misa koju je u crkvi na Okitu predvodio voditelj splitskih hodočasnika ddr. sc. Josip Mužić, a koncelebrirao je voditelj Zadrana salezijanac don Mate Kujundžić.
Upravo je ddr. Mužić ne samo na neki način otkrio fenomen okitskoga božićnoga čuda, nego je kao teolog otkrio i njegovu aktualnost za sadašnji trenutak, a samim tim i potrebu za obnovom božićnih hodočašća na Okit. Budući da je iz obiteljskih razloga hodočašće na svetu božićnu noć teško izvedivo, izbor je pao na posljednju nedjelju došašća kako bi okitsko čudo imalo učinak kakav je imalo od samoga početka: pružiti hodočasnicima prvi okus prave božićne radosti, radosti zbog rođenja Bogočovjeka Isusa Krista i zbog njegova silaska u ljudsku povijest.
Godine 2018. dr. Mužić je svoja saznanja i promišljanja o okitskom čudu sažeo u knjizi »Božićno čudo na Okitu«. Za opis čuda, koje se događalo na stablu klena, poslužio se zapisom koji je ostavio dr. fra Ante Crnica (1892. – 1969.): »Po prilici od g. 1880. na tom stablu svake treće godine u božićnoj noći ponavljao se pojav, koji je vjernike napunjao najvećim oduševljenjem. U zimsko doba, u 11 u noći, između 24. i 25. prosinca, ona grana, koja je bila okrenuta prema kapeli, i to samo ona počela bi pupati, cvjetati i listati, tako da bi u 12 s, t.j. u pola noći potpuno procvjetala i prolistala kao u proljeće, dok bi sva druga stabla, pače i sve druge grane istoga stabla ostale nepomične i spavale zimski san. To se događalo svake treće godine, po lijepom i ružnom vremenu, bila zima ne znam kako blaga i oštra.«
U večernjim satima na Badnjak Vodičani bi hodočastili na Okit, gore bi provodili vrijeme u molitvi i u pjevanju božićnih pjesama. U ponoć su, u godinama kad ga je bilo, svjedočili neobičnu događaju. Neko bi vrijeme ostali na brdu u zahvali, a potom bi se, u četiri ujutro, spustili u mjesto kako bi sudjelovali na prvoj božićnoj misi. Do ranih sedamdesetih, kažu stariji sudionici hodočašća, misa polnoćki u Vodicama nije bilo.
Okitsko je čudo božićno i po tome što ima i svoju herodovsku dimenziju. Komunistima je smetalo što jedno obično drvo stoji na putu njihovu preodgoju puka pa su ga 1951. godine odlučili posjeći. Među Vodičanima nije se našao nitko tko bi to želio učiniti pa su za prljavi posao morali naći nekoga sa strane. Pobožni su mještani u sedamdesetima zasadili novo stablo klena. To stablo i danas svjedoči o okitskom božićnom čudu, a pobožni Vodičani još se uvijek nadaju da se ono pokaže i na novozasađenu stablu. Okrutnost ruke Herodove doživjela je i okitska crkva. Prvu su crkvu u Drugom svjetskom ratu uništili Talijani, druga je bila žrtvom ciljanoga divljačkoga granatiranja u Domovinskom ratu. Dobro je agresor znao gdje treba udariti da bi se ubila duša branitelja. No kao što okitsko božićno čudo nalazi novo plodno tlo u dušama vjernika, tako je i okitska Bogorodičina crkva svaki put iz razaranja izlazila ljepša od prijašnje. Od ljepote sadašnje crkve, njezine skupocjene skromnosti, veličanstvene malenosti, zastaje dah. Projektirao ju je poznati arhitekt Nikola Bašić, a osim Vodičana, onih domaćih i onih koji žive u inozemstvu, za gradnju je zaslužan tadašnji župnik pokojni don Frane Šimat.
Božićno hodočašće na Okit 2018. godine zauvijek je spojilo živote današnjih supružnika Katarine i Ivice Kuliša. Ona iz Splita, on iz Livna. Na Okit su bili došli bez velikih očekivanja, ona zato što ima povjerenja u don Josipovu (Mužićevo) organizaciju i vođenje hodočašća, a on zato što te godine zbog posla nije mogao na zornice pa se hodočašćem želio pripraviti za Božić. Na Okitu su se »primijetili«, ubrzo poslije slučajno susreli. Na prvom su susretu razgovarali osam sati, odmah su »kliknuli« i za godinu se dana vjenčali. Za sada su dobili dvije djevojčice, Rafaelu i Ivanu. Na pitanje zašto se vraćaju na hodočašće, Ivica odgovara uime oboje: »Vraćamo se i uvijek ćemo se vraćati. Imamo na čemu Bogu zahvaliti, a ovo je i izvanredna prilika da se čovjek odmakne od svakodnevnosti i usredotoči na ono bitno.« Katarina dodaje: »Veliki odmak od svega ovoga što nam se prodaje pod božićnu radost. Ovdje susrećemo pravu božićnu radost. To je jedinstveno.« Na pitanje je li njihov brak još jedno okitsko božićno čudo, boje spremno odgovaraju: »Za nas jest!«
U čitavom okitskom fenomenu dr. Mužić prepoznaje poseban znak Božje blizine, svojevrsnu nagradu za skromnu vjernost vodičkoga puka, ali i poruku današnjim vjernicima, pa i Crkvi u Hrvatskoj da se ne treba odricati svojih kršćanskih gena, štoviše da su upravo oni zalog opstanka hrvatskoga naroda na povijesnoj pozornosti, ali i dragocjeni dar koji vjerna Hrvatska može dati suvremenoj sekulariziranoj Europi. U tom je duhu dr. Mužić govorio i u subotnjoj večernjoj propovijedi na Okitu.
Već je na početku hodočasnike u vodičkoj crkvi dočekalo ugodno iznenađenje. Osim župnika don Franje Glasnovića pozdravili su ga vjernici laici koji, ukratko, drevnoj vodičkoj i okitskoj tradiciji daju novu dušu. Jedan od njih je Josip Jole Mateša, domaći samouki umjetnik koji je dvorište svoje obiteljske kuće pretvorio u pravi mali vrt sakralne umjetnosti. A pozdravio ih je i mladi bračni par Tea i Marko Juričev Martinčev, koji su osmislili i nedavno kao vodiči počeli ostvarivati okitske hodočasničke ture. Mladi roditelji petero djece vode se geslom: primiti gosta hodočasnika kao Krista.
Ispred župne crkve hodočasnici su se u noćnoj povorci zaputili prema okitskoj crkvi. Noćni hod u povorci s Gospinim kipom na čelu, policijska pratnja do podnožja brežuljka, dva zastajanja kod kapelica krajputaša, jedna krunica na dionici do brda, druga, uz hvatanje zraka, na samom završnom usponu koji završava prekrasnim pogledom na Vodice i Šibenik u daljini. Treba vjerovati onima koji kažu da je danju pogled nezaboravan. Neki su se domaći vjernici pridružili hodočasnicima već kod župne crkve, drugi kod »Joletina« biblijskoga umjetničkoga vrta, treći su došli automobilima do podnožja Okita.
Hodočasnička je noć završila, po povratku u Vodice, pravim predokusom Božića, Božićnom osminom. Točno u ponoć oglasila su se zvona na župnoj crkvi, a crkvom se prelomio domaći napjev »Tebe Boga hvalimo«. Riječ je o himnu hvale za velika Božja djela i velike njegove darove, od kojih je najveći Krist koji se utjelovio. Pobožnost se nastavlja tako što župnik, koji predsjeda molitvi, okadi sve oltare u Crkvi, a završava gromoglasnim pjevanjem božićnih pjesama, na koje nijedan hodočasnik ili namjernik ne može ostati ravnodušan. U pjevanju može i sudjelovati, jer je najvećim dijelom riječ o »klasičnim« hrvatskim božićnim pjesmama. Lokalnim se pak napjevima može samo diviti.
Vodički Župnik don Franjo Glasnović kaže da je okitska pobožnost prepoznatljiva crta Vodičana. »No željeli bismo da i drugi dođu i obogate se plodovima okitskoga božićnoga čuda. Okit zapravo spaja marijansku pobožnost i božićno slavlje. Ta Božić u sebi i po sebi ima snažnu marijansku dimenziju: Marija nam donosi Isusa.« Zato se raduje hodočasnicima izvana i nada se da će ona iz godine u godinu u predbožićno i božićno vrijeme biti sve brojnija te da će se Okit pretvoriti i u »božićno hodočasničko mjesto«. Župnika posebno raduje što je i na misi na Okitu i na Božićnoj osmini u župnoj crkvi sudjelovao pristojan broj djece i mladih.
