U Hrvatskoj je u svibnju ove godine prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku evidentirano 1 688 586 zaposlenih, a prema Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje 1 726 000 prijavljeno je na mirovinsko osiguranje. Broj ukupno zaposlenih raste, a raste i broj aktivnih osiguranika prijavljenih na mirovinsko osiguranje, dakle i na zdravstveno osiguranje. Uz pretpostavku da se za sve njih uredno plaćaju svi obvezni doprinosi, osigurani su redoviti prihodi državnomu proračunu glede poreza i doprinosa. Na rast takve zaposlenosti znatno utječe zapošljavanje stranih radnika. Od početka godine, naime, izdano je 93 786 radnih dozvola.
Postoje li dvije istine?
S obzirom na snažan rast gospodarstva, unatoč padu domaće radne populacije, glavni ekonomist Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) Hrvoje Stojić nada se da će i ove godine broj radnih dozvola znatno rasti na otprilike 210 tisuća. Dakle, podatci nikada bolji. Poslodavci veseli, a radnici? No je li baš tako? Simboličnom usporedbom »promatrajući podatke iz aviona« detalji nisu vidljivi, na što valja upozoriti.
Tko su zaposleni, a tko nezaposleni? Za to su mjerodavni Državni zavod za statistiku (DZS) i Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ). Međutim, postoje razlike podataka o nezaposlenosti DZS-a i HZZ-a jer primjerice netko može raditi na crno i u DZS-u će reći da osoba radi pa ne ulazi u kategoriju nezaposlenih, dok je ta ista osoba prijavljena na burzi rada pa je po HZZ-u nezaposlena. Kako su oba mjerila »znanstvena istina«, postoje li dvije istine?
Država još spava…
Ako se primijene podatci i mjerila DZS-a, nezaposlene su sve osobe koje u određenom promatranom razdoblju nisu obavljale posao za plaću u novcu ili naturi, a aktivno su tražile posao. Zaposlene su pak osobe koje u određenom razdoblju obavljaju posao za plaću u novcu ili naturi, a među njih se ubrajaju i samozaposlene osobe i pomažući članovi obitelji. Ne govori se o radnom vremenu, što znači da i u slučaju ako je osoba radila 1 sat u tjednu, svrstava se u zaposlene osobe. Po tom se kriteriju u zaposlene osobe svrstavaju i svi umirovljenici koji rade do pola punoga radnoga vremena.
Posebno valja upozoriti da se kod mjerila plaćanja rada ne pravi razlika između plaće (novac) i plaćanja u naturi, a u tome je još jedna dodatna bitna razlika. S gledišta obveza plaćanja poreza i doprinosa državnomu proračunu plaćanjem u naturi izbjegavaju se te obveze. Vara se ne samo država, nego i sami zaposlenici, koji će tek odlaskom u mirovinu shvatiti da su plaćanjima u naturi oštećeni za visinu mirovine.
Osim toga država sama sebe oštećuje i oslobađanjem poslodavaca od plaćanja doprinosa za mirovinsko osiguranje u slučajevima prvih zapošljavanja mlađih osoba. Bila je to mjera stimuliranja zapošljavanja radi sprječavanja nezaposlenosti. Danas imamo nedostatak radne snage koju nadomještamo uvozom stranaca pa je takav zakon nepotreban. Država još spava ili namjerno povlašćuje poslodavce, koji se tom povlasticom vjerojatno koriste i kod zapošljavanja stranaca.
Ideal radne i socijalne sigurnosti
Nepuno radno vrijeme poseban je problem. Istina je da Zakon o radu dopušta radni odnos i s jednim satom dnevno (nije važno dnevno ili tjedno) jer to se može odnositi kako na osobu koja je zaposlena samo na jedan sat (bez nekoga drugoga zaposlenja) tako i na osobu koja već ima neko zaposlenje s punim radnim vremenom pa joj je dodatno zaposlenje od 1 sat dnevno ili više samo dodatan izvor prihoda.
Za razliku od toga, osoba koja je zaposlena samo jedan sat dnevno ili čak i tjedno, a bez nekoga drugoga zaposlenja, iako se pravno smatra zaposlenom, ne može se sa stajališta njezinih životnih potreba smatrati zaposlenom osobom, posebno ako je riječ o osobi s obitelju.
Očito podatci o broju zaposlenih i nezaposlenih nisu istinito mjerilo. Nitko ne laže, ali navedeni podatci na koje se pozivaju ekonomski analitičari i vlast, iako možda formalno točni, ipak ne odgovaraju istini. Ideal radne i socijalne sigurnosti za većinu građana jest zaposlenost s punim radnim vremenom. Zato bi iz podataka HZMO-a (broj osiguranika 1 726 000) trebalo izdvojiti posebno osiguranike na puno radno vrijeme od nepunoga radnoga vremena, a posebice s radom od jedan ili samo nekoliko sati dnevno. Pri tome se ne misli na rad s pola radnoga vremena koji se priznaje kao pravo osobama sa smanjenom radnom sposobnošću. Samo tako može se dobiti stvarna slika o stvarnoj zaposlenosti i nezaposlenosti. Sve ostalo je zamagljivanje istine.
Nedorečenost u provedbi zaštite zaposlenika i osiguranika
Kod odbijanja takvoga pristupa može se pretpostaviti da bi odgovor mogao biti: »Imamo računalni program samo prema svakomu osiguraniku posebno«, dakle: »Nemamo računalni program koji bi pratio prijavljene osiguranike prema poslodavcima.« Zato se nameće pitanje zašto mirovinsko nema posebno selektirane evidencije osiguranika prema poslodavcima jer u tom slučaju moglo bi se u svakom trenutku znati koliko u Hrvatskoj ima prijavljeno osiguranika s punim radnim vremenom, s pola radnoga vremena ili s manje, pa i samo na jedan dan, kod svakoga poslodavca posebno.
U tom slučaju moglo bi se odmah provjeravati preko poreznih uprava redovitost plaćanja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, dakle redovitost prihoda za mirovinska i zdravstvena osiguranja, dakle redovitost prihoda državnoga proračuna. Mogle bi se predviđati i skore opasnosti od nelikvidnosti poslodavaca ili stečaja, a ne da se tek prigodom stečaja utvrdi da se već nekoliko godina ne uplaćuju doprinosi za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kao što je nedavni slučaj s radnicima »Varteksa«.
Državna vlast donosi propise i zato je suodgovorna zbog nedorečenosti u provedbi zaštite zaposlenika i osiguranika (ponajprije radnika kod privatnih poslodavaca), pa se ne može ni opravdavati uopćenim frazama da se ne smije uplitati u »zakone« tržišta rada.
