Važno je shvatiti da napredak, ako nije oslobođen grijeha, može voditi unazad, i to ne u smislu povratka u raj, nego u potpuni razlaz sa Stvoriteljem. Utoliko prihvaćajući činjenicu da bez radoznalosti nema ni napretka, čovjek mora uvijek biti svjestan i toga da uvijek postoji neko stablo s kojega se ne smije jesti. Zapadni je svijet to dobro shvatio, osnivajući »etička vijeća« koja upravo u tom pravcu savjetuju političarima da ne bi u napretku koji omogućuje tehnologija prešli rubikon koji vodi u propast. Jer za opstojnost svijeta u ovom zemaljskom raju potrebna je isto toliko intuicija srca koliko i razum koji omogućuje tehnološki napredak. Još uvijek živimo u svijetu u kojem je moć zla vrlo fascinantna, u svijetu u kojem je jako izražena želja čovjeka da preuzme ulogu Boga. Jedan od bitnih razloga za to leži često, kako kaže poznati psiholog Carl Gustav Jung, u ljudskoj želji za vlašću, za svođenjem drugoga na svoj vlastiti posjed. Uvijek kad se stvori takvo stanje u društvu u kojem se moćnik odnosi prema drugomu čovjeku kao prema stvarima u prirodi, a ne kao prema ravnopravnomu Božjemu stvorenju, daje se prilika za dominaciju zla.
A upravo to nam poručuje i priča o Adamu i Evi koji se ne zadovoljavaju drugorazrednom pozicijom, nego žele biti jednaki Bogu. Oni žele uzeti od Boga onu apsolutnu vlast i apsolutno znanje, što ne pripada njihovoj ljudskosti. Snaga zmije zavodnice i danas je prisutna. Krije se i danas u tom ljudskom nagonu za apsolutnom vlašću, u nagonu koji je jači od svih drugih, pa i onoga spolnoga. Dubina biblijske poruke, pa i za današnje vrijeme, leži i u tome da Adam i Eva nakon pada pod utjecaj zla počinju shvaćati da su goli. Njihov pokušaj da sakriju golotinju nije samo pitanje običnoga ljudskoga stida, nego svijest da takvi kakvi jesu iznutra ne mogu više gledati Bogu u oči. Počinju shvaćati da su iznevjerili svoje poslanje, život kao dar. Upravo u tome se krije i ono pozitivno u čovjeku, što ga udaljava od zla.
Francuski pisac Andre Malraux izrekao je divnu misao u tom kontekstu. Čovjek će postići, kaže on, onaj darovani mu stupanj savršenstva kad mogne hodati gol ovim svijetom bez stida. To nije nikakvo zastupanje suvremenoga nudizma, nego fascinantna metafora koja govori o tome da stid ne bi trebao imati samo onaj tko čini dobro i izbjegava zlo. Utoliko i onaj stid Adama i Eve pred Bogom moramo shvatiti metaforički, ne kao stid zbog golotinje, nego razgolićenosti njihovih želja. Stide se jer su shvatili da su svojom težnjom za moću razotkriveni. Nažalost iz te divne biblijske priče gotovo nikakvu poruku ne izvlače današnji moćnici, koji umjesto da se stide zbog svojih nedjela, pokušavaju ih sakriti medijskom manipulacijom, uvjeravajući druge da je sve uredu.
I upravo u tome se krije najveća opasnost za svijet. Jer u trenutku kad stid bude potpuno uklonjen iz ljudskoga života, kad moćnici ne budu imali nikakve potrebe skrivati svoje pogrješke, kad se ne budu stidjeli zbog njih, otvorit će se novi prostor za destrukciju. Jer samo tamo gdje se zbog otuđenja od prvobitne ideje o dobrom čovjeku osjeća stid, samo tamo je moguć pravi napredak čovječanstva. I to zbog toga što su oni koji su pogriješili spremni na korekciju.
Utoliko priča o grijehu i danas ima svoju poruku i duboki smisao. U njoj se pokazuje barem djelomično jasno zašto naš svijet nije savršen, zašto i danas postoji opasnost od prikrivenoga zla koje vreba na svakom koraku. Upravo je to važna poruka svijetu postmoderne koji prenaglašava ljudsku individualnu slobodu, nažalost često bez odgovornosti. Priča o Adamu i Evi govori o opasnostima koje se kriju u izazovima apsolutne slobode. Jer biti slobodan znači biti uvijek u mogućnosti odlučiti se za krivu stranu, biti zaveden od zla, udaljavajući se od dobra. Biblijska zmija, koja ne spava, vreba na svakom koraku i danas, uvjeravajući čovjeka da je svako dobro skriveno u razumu, potiskujući one etičke norme koje su usađene u ljudsko srce. Možda se upravo za današnji svijet i krije najveća opasnost u tome što je sekularizacija, pozivajući se na napredak razuma, potisnula osjećaj za grijeh, kao da on ne postoji.
Biblijski slikoviti govor o babilonskoj kuli u kojem se radi o prekidu sporazumijevanja među ljudima, o zbrci jezika, krije vrlo snažnu metaforu. Ljudska je povijest puna nesporazuma, ratova i razaranja jer su ljudi htjeli više nego što im je povjereno, pa se nisu mogli više sporazumjeti, dogovoriti o budućnosti. Upravo danas vlada stanje velikih nesporazuma oko budućnosti svijeta. Vode se često razgovori s prikrivenim namjerama, zbog nesposobnosti da se iskreno čuje misli drugoga, ali isto tako da se prihvati i činjenica da je čovjek u svojim mogućnostima ograničeno stvorenje koje ne može nikada biti Bog. Ali čovjek može biti, kako o tome govore stare američke indijanske priče, dobar posrednik između »neba i zemlje«. I upravo zato što čovjek često zakazuje, otuđujući se od svoga prvobitnoga poslanja, umjesto »nebeske harmonije« dobiva na zemlji priliku destrukcija zla. Nužno je, kako kaže Heidegger, nadilaženje banalnosti kojom je opterećen bitak. Nažalost čovjek djeluje često banalno sebeljubivo, strahujući za vlastite interese. Mnogi europski i američki političari nisu htjeli čuti glas upozorenja arapskih kršćana i umjerenih muslimana kad su odlučili iz političkih interesa podržati prikrivene islamiste. I upravo zbog te neiskrenosti i nedobronamjernosti svjetskih moćnika, koji su bili više zainteresirani za kapital nego mir, došlo je do eksplozije zla koje prijeti apokaliptičkim scenarijem čitavu svijetu.
Jer tamo gdje čovjek čuje i razumije samo sebe, gdje gleda samo svoj interes kad govori o dobru i miru u svijetu, tamo se otvara prostor za zlo. Znanstvenici koji danas upozoravaju na opasnost zatopljenja i mogućnost ponovnih apokaliptičkih poplava ne uzimaju se ozbiljno. Kapital sprječava da njihov glas upozorenja dopre do ušiju odgovornih. I Biblija govori često o tome da su moćnici ismijavali proroke koji su upozoravali na opasnost stranputice Izraela. Kroz čitavu ljudsku povijest postavljalo se pitanje zašto čovjek ne čuje glas Božjega upozorenja onih koji žele dobro, a ne zlo. Neki od mislioca vide problem u tome što zlo posjeduje nevjerojatnu snagu privlačnosti, što njegova fascinacija sprječava čovjeka da dođe do prave spoznaje o onome u čemu leži dobro. Kad je riječ o snazi zla, i nije toliko bitno leži li ona u vanjskom ometanju ostvarenja dobra (Spinoza), je li to imanentnost ljudskoj prirodi (Kant), odsutnost dobra (Augustin) ili biblijski govor o metafizičkom zlu. Važna je činjenica da ono postoji otkad egzistira i čovjek te da ga udaljava od onoga što po svom poslanju jest i što bi mogao biti, sličan Bogu u realizaciji ljubavi i dobra.
Analizirajući sva događanja u svijetu postmoderne, od neokapitalizma i globalnoga izrabljivanja siromašnih pa do sve jače prisutnosti lažnoga liberalizma i humanizma, postavlja se pitanje je li čovjek ponovno na putu da prednost da govoru zmije, umjesto onoj božanskoj iskri u njemu koja ga poziva na realizaciju dobra i ljubavi? Biblija i ljudska povijest upravo upozoravaju da zlo uvijek počinje s malim, neprimjetnim događanjima, a završava velikim tragedijama. Najveći prostor za realizaciju zla nastajao je redovito tada kad je čovjek zaboravio da nije sve dopušteno, kad je potisnuo osjećaj da sloboda uključuje i odgovornost, kad je izgubio osjećaj za stid. Nažalost, čovjek je uvijek tražio odgovore na pitanje podrijetla zla tek kad bi se svijet harmonije pretvorio u svijet kaosa i razaranja. Leži li ljudska sudbina doista u tome da mora osjetiti svu tragediju razaranja (zla) kako bi mogao shvatiti ljepotu harmonije (dobra)?
Grčka mitologija pojavu zla veže uz priču o Pandorinoj kutiji. Radoznalost Pandore da zaviri do kraja u sadržaj kutije darovane od bogova oslobađa zlo. Iako Biblija govori o tome da je zlo došlo na svijet zbog želje da čovjek bude moćan kao Bog, i ona upozorava na opasnost radoznalosti. Jer uz želju da budu slični Bogu, Adam i Eva ne mogu se oduprijeti radoznalosti da vide kako će biti kad zagrizu voće sa zabranjenoga stabla. A upravo u toj radoznalosti leži, kažu znanstvenici, pokretačka snaga ljudskoga napretka. Nažalost, i moguća eksplozija zla. Od toga nije pošteđen ni današnji čovjek.
SVRŠETAK U SLJEDEĆEM BROJU
