Nakon korizmenoga hoda i proslavljenoga Isusova uskrsnuća Crkva slavi Nedjelju Božjega milosrđa koja je u narodu poznatija pod imenima Bijela nedjelja ili »mali Uskrs«. Međutim, treba istaknuti kako je Nedjelja Božjega milosrđa blagdan koji je iznjedrilo 21. stoljeće jer se slavi od 2000. godine na inicijativu tadašnjega pape, danas svetoga Ivana Pavla II. Upravo je taj crkveni pastir bio veliki štovatelj svete Faustine Kowalske koja je podrijetlom iz njegove domovine Poljske. Sveta Faustina Kowalska bila je, možemo to slobodno reći, nadahnuće da se Crkva prvu nedjelju nakon Uskrsa posveti promišljanju o Božjem milosrđu. S obzirom na to da je riječ o svetici o kojoj je objavljeno više knjiga na gotovo svim svjetskim jezicima, odlučili smo vam u ovom broju predstaviti njezine kratke biografske crtice, kao i svjedočanstva o njezinim vizijama koje je zapisala u svom poznatom Dnevniku. Iako je sv. Faustina živjela u prvoj polovici 20. stoljeća, i mi smo u današnjim vremenima obdareni osobama koje svjedoče i podsjećaju nas na Božje milosrđe koje je možda više nego ikada potrebno ovomu ranjenomu čovječanstvu. Jedan od njih je i sveti papa Ivan Pavao II. koji je upravo svojim životom nastojao svjedočiti to milosrđe, zbog čega je naposljetku i proglašen svetim. Zato vam predstavljamo i njegovu poznatu encikliku »Dives in Misericordia – Bogat milosrđem«. U ovom vam broju donosimo i kratka razmišljanja pape Franje čiji je pontifikat od početaka bio obilježen pozivom na milosrđe. Nedjelja Božjega milosrđa poziv je da jedni drugima prilazimo raširenih ruku i otvorenih očiju i ušiju kako bismo jedni druge razumjeli i opraštali si te tako slijedili Krista koji je samo utjelovljenje milosrđa.
Nakon četrdeset dana čekanja gotovo metaforički bismo mogli reći – tmurno je vrijeme iza nas. Promišljanje i kušnje, tjeskoba zbog Isusove muke i post pomogli su nam da iz njih izvučemo pouku te se zajedno radujemo uskrslomu Gospodinu. Svojom smrću on nam je osigurao mogućnost ulaska u Dom Gospodnji, a na nama je da »otplatimo kredit« za taj dom. Korizmeno je vrijeme iza nas, a sad slijedi radosno uskrsno vrijeme.
Prva je njegova nedjelja Bijela nedjelja ili »mali Uskrs«. Tada se čita jedno on najljepših evanđelja posvećeno Uskrsu uz poznati Isusov pozdrav apostolima: »Mir Vama!« On je donio mir na ovaj svijet, odnosno on je mir sam. Tom nedjeljom završava uskrsna osmina, a iza nje slijedi još šest uskrsnih nedjelja u kojima su svi liturgijski tekstovi obojeni temom radosti Isusova uskrsnuća. Četrdeset smo se dana pripremali za najveći kršćanski blagdan, a Isus je nakon Uskrsa još četrdeset dana ostao na zemlji. Nije se pridružio svomu Otcu odmah, nego je simbolično ostao na zemlji još toliko dana koliko traje naša priprema za njegovo uzašašće. Poručio je tada apostolima da čekaju silazak Duha Svetoga, a to se dogodilo 50. dan kada slavimo blagdan Duhova ili Pedesetnice. Tada znamo da se »krug zatvorio«, da je Isus zaokružio svoje ovozemaljsko putovanje, a opet ostao trajno s nama i pružio nam mogućnost vječnoga radovanja.
Više se ne trebamo bojati jer znamo tko stoji iza nas. Možemo veselo kročiti stazom života i čekati nove svakodnevne izazove. Nailazit ćemo na čari života koje bi nas mogle odvesti na krivi put, ali svjesni smo čiju stranu držimo. Jer Isus nam je poručio: »Ne bojte se!« Toga se, kao i svih njegovih zapovijedi, trebamo držati i radovati ne samo u uskrsnom vremenu, nego cijeloga svoga života sve do trenutka kad pogledamo u oči samoj Radosti.
Sveti Ivan Pavao II. kao papa učinio je mnoga djela značajna za Katoličku Crkvu, a ulaženje u detalje samo broja značajnih tekstova i mudrih riječi koje je objavio zahtijevalo bi vrlo dug niz tekstova. Uz svetoga Ivana Pavla II. u ovom uskrsnom razdoblju povezana je i svetkovina nedjelje Božjega milosrđa. Naime, Ivan Pavao II. nedjelju nakon Uskrsa proglasio je blagdanom cijele Katoličke Crkve 30. travnja 2000.
Taj 30. travnja imao je posebnu važnost – na taj je dan kanonizirana sveta Faustina Kowalska, poljska svetica čiji je posebni štovatelj bio i papa. Zanimljivo je istaknuti i da je sveta Faustina proglašena blaženom 8. travnja 1993. godine, na Drugu vazmenu nedjelju, a proglašena je svetom 30. travnja 2000., također na Drugu vazmenu nedjelju. Blagdan je neslužbeno slavljen još od 1985. godine, a od godine velikoga jubileja i službeno. Ovaj blagdan ima posebnu težinu – slavi se na nedjelju nakon Uskrsa, a njegova bit je težnja i uzdanje u Božje milosrđe. Slavi se prve nedjelje nakon Uskrsa prema Kristovim željama koje je prenosila sveta Faustina, kojoj se Isus ukazivao više puta od veljače 1931. godine. Ruke svete Faustine naslikale su i poznatu sliku s natpisom: »Isuse, uzdam se u Te!«, sliku na kojoj je Isus prikazan s dvije zrake koje mu se šire iz srca – bijelom i crvenom. Prema dnevniku sv. Faustine, na ovu nedjelju, na blagdan Božjega milosrđa, svaka duša koja se ispovjedi, pokaje se i pričesti na taj dan dobiva savršeni oprost od grijeha i kazna.
Sveta Faustina Kowalska poljska je redovnica i promicateljica otajstva Božjega milosrđa, a poznata je i po svojem Dnevniku. Rođena je kao Helena Kowalska 25. kolovoza 1905. u malenom selu Glogowiecu. Bila je treće od desetero djece siromašnih, ali pobožnih roditelja. Faustinin otac Stanislaw bavio se poljodjelstvom i tesarenjem. Njezina majka Marianna također je bila vrijedna žena koja je svojih desetero djece odgajala u vjerskom i crkvenom duhu, učeći ih razne molitve. Sveta Faustina pohađala je samo tri razreda škole, a prvu svetu pričest primila je s devet godina.
Kada joj je bilo šesnaest godina, otišla je u grad Aleksandrow, gdje se zaposlila kao sluškinja u jednoj obitelji, nakon čega se vratila u roditeljski dom. Molila je roditelje da ode u samostan, ali oni na to nisu pristali. Ipak, sveta Faustina, tada još imenom Helena, 1925. godine stupila je u Družbu sestara Majke Milosrđa u Varšavi. Tamo je dobila redovničko ime Maria Faustina od Presvetoga Sakramenta. Svoje prve redovničke zavjete položila je 1928., a vječne zavjete pet godina kasnije. Boravila je i u samostanima u Plocku, Vilniusu i Krakowu, gdje je bila kuharica, vrtlarica i vratarica.
Budući da je sveta Faustina ponekad imala vizije, bila je na meti glasina, a pregledavali su je i liječnici. U jednoj joj je viziji Isus rekao da ga nacrta, što je ona i učinila 1935. godine uz pomoć slikara Eugeniusza Kazimirowskoga. Sveta je Faustina dobila tuberkulozu, koja se s vremenom pogoršala, pa nije mogla odlaziti na misu. Tada bi joj pričest donosio anđeo. Na Veliki petak 1937. primila je skrivene rane Isusove. Preminula je 5. listopada 1938. u Krakowu, gdje je i pokopana u svetištu Božjega milosrđa. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1993. godine, a 2000. svetom, kada je proglasio i svetkovinu Božjega milosrđa na Bijelu nedjelju.
Sveta Faustina uistinu je posebna svetica poznata po mnogim nadnaravnim milostima kao što su prorokovanje, čitanje ljudskih srca, stigme i ostalo. Ipak, najpoznatija je ostala po vizijama. Naime, Isus joj se ukazivao gotovo kroz cijeli redovnički život, sve do smrti, o čemu je pisala u svom Dnevniku koji je nevjerojatna ostavština ljudima do kraja svijeta.
U Dnevniku je sveta Faustina zapisala i svoj prvi susret s Isusom: »Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pokraj sebe Isusa, prljava, razgolićena Isusa, cijeloga u ranama, govoreći mi: ‘Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati? (…) Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan.’« Nakon toga Faustina je pošla kući, spremila se i pošla u Varšavu.
Prvo viđenje Milosrdnoga Isusa iz čijega srca izlaze dvije zrake u vidu krvi i vode koje se prelijevaju na cijeli svijet, u kojem joj povjerava zadaću da ga naslika i da se štuje ta slika i na takav način pokrene pobožnost Božjem milosrđu, imala je 1931. godine. U sljedećih su se nekoliko godina njezini mistični susreti s Isusom nastavili. Isus ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milosrđa te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa.
Tako je Isus nadahnuo svetu Faustinu da svijetu približi i navijesti Božju ljubav, da izmoli Božje milosrđe za cijeli svijet, raširi štovanje spomenute slike Milosrdnoga Isusa, slavi svetkovinu Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa, moli krunicu Božjega milosrđa te štuje čas milosrđa odnosno čas Isusove smrti na križu (15 sati).
Još mnoge druge detalje njezina života i ostale vizije možete pročitati u »Dnevniku sestre Marije Faustine Kowalske« koji nas sve potiče na čašćenje Božjega milosrđa koje spašava naše duše.
Nekoliko dana nakon što je izabran, papa Franjo je slavio svoju prvu misu s narodom u crkvi sv. Ane u Vatikanu. Na toj je misi bio i Andrea Tornielli, koji je kasnije objavio razgovor s papom Franjom sažet u knjizi pod nazivom »Božje je ime milosrđe«. Andrea Tornielli svjedoči kako se Papa na toj misi posvetio govoru o milosrđu, poručivši da je upravo milosrđe Isusova najsnažnija poruka. Ta je homilija na početku Papina pontifikata bila naznaka da će njegovo služenje Crkvi i svijetu biti obilježeno milosrđem.
Analizirajući homilije rimskoga biskupa, uočit ćemo kako se gotovo u svakom obraćanju papa Franjo barem kratko osvrne na Božje milosrđe. Za njega milosrđe nije apstraktan pojam, nego stil života koji svakoga od nas obvezuje da iziđemo na ulice i pružimo pomoć ranjenima i napuštenima. Milosrđe bi u prijevodu značilo »otvoriti srce bijednomu« i kao takvo nas obvezuje da »zasučemo rukave« i ublažimo patnju drugih, poručuje Sveti Otac. Da bismo se uopće uputili na put milosrđa, moramo biti spremni na nekoliko stvari. Prva je da ne osuđujemo jedni druge, a zatim da naučimo jedni drugima opraštati. Papa navodi da nam u opraštanju primjer mora biti Krist koji, kako šaljivo govori, ima odličnu sposobnost zaborava naših grijeha. Pridržavajući se tih Papinih uputa, milosrđe će zasigurno postati naš životni stil jer tko jednom iskusi Božje milosrđe, ne može ostati neosjetljiv pred potrebama drugih.
»Milosrđe ima oči da bi vidjelo, uši da bi slušalo, ruke kako bi se ponovno podiglo«, riječi su pape Franje koje pružaju nadu ovomu čovječanstvu koje nosi duboke rane i ne zna kako ih izliječiti. Bez obzira na podrijetlo, status ili vjersko opredjeljenje, milosrđe je poziv svakomu od nas da iziđemo jedni pred druge raširenih ruku te otvorenih očiju i ušiju.
»‘Bogat milosrđem Bog’ isti je onaj koga nam Isus Krist objavi kao Otca: Njega nam je u sebi očitovao i pokazao sin njegov.« Tom mišlju započinje papa Ivan Pavao II. encikliku »Dives in Misericordia – Bogat milosrđem«, objavljenu 1980. godine.
Bit Božjega milosrđa papa Ivan Pavao II. tumači kroz biblijsku pripovijest o izgubljenom sinu. »Taj sin, koji dobiva od svoga otca dio nasljedstva te napušta dom kako bi ga rasipao u udaljenim krajevima za ‘slobodan život’, u određenom smislu predstavlja čovjeka svakog doba, počevši od onoga koji je prvi izgubio nasljeđe milosti i prvotne pravde«, piše sveti Ivan Pavao II. Kako opisuje Evanđelje po Luki, kada je sve potrošio, sin se našao u potrebi, a u zemlji je zavladala glad. Kako bi preživio, sin je čuvao svinje i hranio se rogačima koje su one jele. Sin koji je želio biti »slobodan« živio je kao rob te se sjetio kako mu je bilo bolje dok je živio kod otca (Lk 15, 14-17). Tada donosi odluku: »Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom. Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika« (Lk 15, 18-19). Otac je zagrlio i prihvatio sina te mu priredio gozbu (Lk 15, 20-24). »Trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se« (Lk 15 30-32), odgovorio je otac starijemu sinu koji je bio srdit na svoga brata (Lk 15, 25-30).
U toj pripovijesti, tumači Ivan Pavao II., Krist pokazuje kako milosrđe i ljubav »mogu dosegnuti svakoga rasipnoga sina, svaku bijedu, a ponad svega i svaku vrstu moralne bijede, odnosno grijeha«. Kada se to zbiva, osoba kojoj je milosrđe dano ne osjeća se poniženom, nego se vraća svojoj pravoj vrijednosti, pojašnjava u enciklici sveti otac, dodajući da istinsko lice milosrđa uvijek treba iznova otkrivati, posebno u našem dobu.
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, K. Jakobović, M. Labaš, Z. Medak
