Oko sviklo na sveprisutne bucmaste anđelčiće teško će na suvremenim zaslonima razaznati likove lakoumnije od njih; no oko bi nevično starijoj likovnoj umjetnosti jednako teško na njezinim platnima pronašlo neumoljivijih lica od onih anđeoskih. Pa dok potonju pojavu razjašnjava duh prethodnih vremena – radost je u njima onoliko mrka koliko im je i žalost staložena – prvotnu je zabludu o vedrim anđelima ipak nešto teže odagnati. Jer ona i nije zabludom po svojem sadržaju, nego po svojem obliku. Ni jedan od Božjih stvorova u Bibliji nije, naime, tako redovitim znakom radosti kao što su to anđeli. I Psalmi i Proroci svjedoče o njihovoj radosnoj pjesmi, a njezini zvuci najavljuju i prvi i posljednji Kristov dolazak. No anđeli su pjevali i prije nego što je na zemlji bilo uha koje bi ih čulo: Gospodin je Jobu povjerio da su »Božji uzvikivali dvorjani« još u doba dok je on postavljao temelje zemlji.
Makar zemlju na njoj nije vidjeti, slika »Vječni Otac« Paola Veronesea prikazuje milosni Božji pogled svrnut na zemlju baš u trenutku dok joj Stvoritelj šalje svoju Riječ; u njegovu je naručju samo Duh Sveti, spreman da zalebdi nad još nerazdijeljenim vodama.
Inače znamenit sa svoje razmetljivosti, talijanski je kasnorenesansni majstor neuobičajenom skromnošću naslikao kako Očev pogled slijede i dvije kerubinske glave koje malošto dijele s raspjevanom svitom iz Knjige o Jobu: usta im nisu nasmiješena, čak ni otvorena, a manjka im i udvornost ma kakva tijela. No upravo je u tu višestruku oskudicu Veronese upisao važnu istinu: nebeska radost zemaljskomu veselju sliči koliko i anđeoski let čovječjemu hodu. Kao što je duh anđelâ, slobodan od požuda tjelesnih udova, sposoban potpuno se usmjeriti k Bogu – i očima razuma i krilima volje – tako i njihova pjesma može odjeknuti a da im se usta i ne otvore.
Na višekratne prijedloge anglikanskih mučitelja da odbaci katoličku vjeru, bl. Thomas Percy jedva da je otvorio svojih usta. Sedmi grof od Northumberlanda, rođen 1528. poput Veronesea, bijes je kraljice Elizabete I. navukao sudjelovanjem u neuspjelu Ustanku Sjevera, baš kao što je i njegova oca i imenjaka smrtna kazna stigla zbog veleizdaje bezbožnoga Henrika VIII. Upravo u tom događaju kojemu je svjedočio kao osmogodišnjak valja tražiti začetak anđeoske ravnodušnosti kojom je Percy dočekao krvnikovu sjekiru. Iako je u naknadu za tu nepravdu još kao dijete primio oduzete predačke posjede, a zbog kasnijih zasluga i Red podvezice od tad mu još sklone kraljice, vjera koju je naslijedio po očinskoj krvi Thomasu nije dala da uživa zemaljskih radosti dok se gaze nebeske svetinje. Radovalo ga je ustati protiv zablude, makar i protiv svakoga izgleda; zapjevati, makar to nitko i ne čuo.
