– Oohoo, i za kavicu imamo? – locirao me susjed Zlatko, ne znajući kolike sam džepe pretresao da skucam tih par eura za subotnju »ljudsku« kavu na terasi kafića, na koju se sad on naslonio kao jastreb na žicu uz autocestu pa dalje kljuca: – A zna se, tko ima za kavicu, ima i za »bakšu«, taj je, znači, pravi bogataš!
– Kakva »bakša«!? Bakšiš ti je tam’ prek’! – zapaljujem se, rukom mu pokazujući prema izlazećem suncu. – Ak’ već ne znaš purgerski reći »trinkgelt«, reci makar napojnica, a ne ovo što si čuo valjda u nekoj »hrvatskoj« seriji, e baš nam treba zakon o jeziku! Uostalom, zašto bih konobaru morao dati napojnicu? Ima svoju plaću. Tko mene »napaja«? Ili, tko daje napojnicu profi u školi? Da sama donese kasicu u razred pa veli djeci da joj, svaki put kad nadahnuto ispredaje lekciju, ubace u nju napojnicu?
– Umjesto metka? – ispali pa sam sebi usta zakloni Zlatkec, ali svejedno nastavi: – A tebi? Pa tko bi osmuđenomu pretpenziću davao napojnicu?! Hajde, milodar je nešto drugo, no konobari su zavrijedili »bakšu« za svoju uslugu.
– Čak i kad mi izraste Abrahamova brada dok ih čekam da naručim? Ili kad mi na tanjuriću s kavom donesu i uzorke za gastroenterologa? – ne popuštam.
– Ma, stari, pa to je kultura! Slušao sam neki dan radijsku emisiju o bakš… no, o napojnici konobaru. Rekli su kako im se svagdje po svijetu ostavlja, i na zapadu i na istoku, i u bogatim i u siromašnim zemljama. Zapravo, rekoše da smo mi Hrvati negdje u sredini po tome koliko im ostavljamo… Druga je stvar što se taj princip u nas proširio na razne druge poslove pa je teško bez »napajanja« otići na ikoje važnije mjesto: k doktorima, sudcima, da ne kažem političarima. Konobaru se lako ostavi deset posto, a koliko ćeš ostaviti doktoru kad ti izvadi žučne ili bubrežne kamence? Je li mu dosta jedan kamenčić ili bi trebalo cijeli »grumen«? Koliko ostaviti kumovu kumu koji ti je zaposlio malu od strinine male? Tu već nastaju problemi, a opet, nije li pristojno svima takvima isto dat neki »bakšiš«, onako po ljudski, kad su ti toliko učinili? No, vratimo se na konobare, tu nema rasprave, oni su ipak klasična uslužna djelatnost, pa ti sigurno imaš i za… taj tvoj »tringeld«!
– Ma nemoj – zakuhah – a blagajnice u »supercentrima«? Jesu li i one »klasična« uslužna djelatnost? I? Kol’ko njima ostaviš? Ili tetama u vrtiću? Ne obavljaju li i one uslugu kad umjesto tebe triput nahrane dječicu, a još triput tol’ko im previju riticu, a za sve to ne dobiju nikakvu napojnicu!? Daj, prosim te, čuj, dat ću ti trinkgelt, napojnicu ili što god hoćeš, samo zašuti, odi i daj mi mira kavu piti!
Ostadoh sam, a ipak uznemiren. Mišlju nisam li jutros mladoj prodavačici u pekarnici ipak trebao slagati da sam umirovljenik, umjesto što sam se povrijeđeno kočoperio, gotovo hvaleći se da nisam, kao da me to pitala zbog mogućeg izlaska, a ne zbog vjerojatnog popusta… Mogao sam dobiti bar taj »bakšiš na starost«. Pa da sad imam za konobara.
