Internetski portali i novine puni su objašnjenja o proširenim pravima korisnika obiteljskih mirovina koja se predlažu novim nacrtom prijedloga zakona o obiteljskom dodatku uz mirovinu. U namjeri sudjelovanja u javnoj raspravi pokušali smo analizirati službeni nacrt prijedloga toga zakona. Nažalost mogu se naći samo neka razmišljanja o novom modelu obiteljskih mirovina koje predlaže Vlada i Ministarstvo mirovinskoga sustava.
Na portalu HZMO-a 9. lipnja predstavljene su izmjene u mirovinskom sustavu koje stupaju na snagu 1. siječnja 2023., dakle s početkom primjene eura. Najavljuju se tri ključne promjene: 1. povećanje faktora za obiteljsku mirovinu, 2. korištenje dijela obiteljske uz osobnu mirovinu i 3. povećanje najniže mirovine za tri posto.
Navodno omogućavanjem korištenja dijela obiteljske uz osobnu mirovinu, za više od 155 tisuća korisnika obiteljskih mirovina, ukupna mirovina povećat će se u prosjeku za oko 500 kuna mjesečno, a ta će mjera ukupno koštati oko 750 milijuna kuna u 2023. To lijepo zvuči u javnosti, posebno broj mogućih korisnika (155 000 samo obiteljskih mirovina). Slično je bilo i s najavom 60 000 korisnika nacionalnih mirovina, a zapravo ih je oko 6000. Osim toga prijelaz s kuna na eure otežat će prosječnomu umirovljeniku mogućnost realne usporedbe.
U čemu je problem i osnove za sumnju? Uopćeno se govori da će izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju korisnicima obiteljskih mirovina biti omogućen pravedniji izračun mirovine, kao i mogućnost korištenja dijela obiteljske mirovine uz zadržavanje osobne mirovine u slučaju smrti supružnika. Zakonskim propisima koji su sada na snazi udovice i udovci ne mogu zadržati svoju mirovinu i uzeti dio mirovine preminuloga supružnika, nego se mogu jedino odreći svoje mirovine i uzeti 70 posto mirovine preminuloga, ako bi obiteljska mirovina bila veća. Po novom modelu udovice i udovci imat će pravo izbora između dviju mogućnosti: ili će primati samo obiteljsku mirovinu (70 posto mirovine umrloga), koja bi prema prijedlogu budućega zakona bila povećana na 77 posto od mirovine preminuloga supružnika, ili će, ako im je to povoljnije, moći primati i dalje svoju mirovinu i 27 posto od obiteljske mirovine. To bi trebalo biti neka vrsta uvođenja »pravednosti« u korištenju obiteljskih mirovina.
Međutim, »načelo pravednosti« odmah se narušava uvjetima da preživjela osoba ima najmanje 65 godina i da je jedini korisnik obiteljske mirovine i da ukupan zbroj dviju mirovina ne može premašiti svotu od 5850 kuna. Iz tih uvjeta, a na temelju primjera, postoje sljedeće nelogičnosti i nepravde.
1) Supruga koja ima svoju osobnu mirovinu (npr. invalidsku) i postane udovicom u 50. godini ne će ostvariti pravo na dodatnih 27 posto muževe mirovine. Morat će čekati punih 15 godina, do svoje 65. godine (ako doživi), da bi ostvarila pravo na dio obiteljske mirovine. Prema tome zakonska mogućnost izbora između vlastite osobne mirovine i obiteljske mirovine ne znači ništa ako su visine tih mirovina približne. Dodatna je nepravda i u okolnosti da udovica u ovom primjeru kao korisnik invalidske mirovine ima sigurno povećane izdatke vezane uz njezinu invalidnost (lijekovi i dr.).
2) Osim uvjeta doživljenja 65 godina predviđa se i uvjet da je preostali član obitelji jedini korisnik obiteljske mirovine. Dakle, ako su dva ili više korisnika (dvije udovice ili i djeca), nitko nema pravo na dodatni dio obiteljske mirovine od 27 posto. Nema pravednosti ni socijalne osjetljivosti jer zakonodavac, bolje ga je zvati u biblijskom smislu »pismoznanac« ili »farizej«, nije mislio na potrebe djece kao korisnika obiteljskih mirovina, odnosno obvezu uzdržavanja unutar obitelji. Nije mislio ni na činjenicu da rastavljena supruga s dosuđenim pravom na uzdržavanje također ima pravo koristiti, odnosno dijeliti obiteljsku mirovinu s drugom zakonitom suprugom ili izvanbračnom zajednicom.
3) Poseban uvjet da ukupno zbrojene mirovine (osobna i 27 posto obiteljske) ne prelazi 5850 kuna također nema smisla ni opravdanja s gledišta pravednosti. To ograničenje dodatno smanjuje broj mogućih korisnika dijela od 27 posto obiteljske mirovine. Ako se već ograničilo pravo na dio obiteljske mirovine na 27 posto mirovine pokojnika, nije trebalo to određivanje maksimuma do najviše 5850 kuna. Dakle, najviše koristi od novoga modela imat će preživjeli supružnik ili supruga čija se mirovina nije puno razlikovala od one preminuloga, a bila je niža od te svote.
Autor ovoga teksta pokušao je doći do izvornoga teksta nacrta prijedloga zakona kako bi analizirao i pridonio javnoj raspravi, ali nije uspio. Zatražio je službeni tekst nacrta na telefon HZMO-a (01/ 459 5011), predstavio se punim imenom i prezimenom kao suradnik Glasa Koncila, ali je dobio odgovor da nema nikakvoga službenoga nacrta prijedloga zakona, uz upozorenje: »Pazite, ovaj se razgovor snima.« Može se zaključiti da se tzv. »javno savjetovanje« o prijedlogu zakona provodi ne o tekstu nekoga zakona, nego o modelima, zapravo razmišljanjima Vlade i Ministarstva mirovinskoga sustava u suradnji s nekim sindikatima i predstavnikom Hrvatske stranke umirovljenika. Zato se postavlja pitanje kako je u pravnoj državi moguće nekomu građaninu, pa i stručnjaku, dati vlastiti doprinos u donošenju nekoga zakona čiji nacrt ili prijedlog ne može vidjeti.
