Viđenja, objave, unutarnji govori, proroštva i drugi izvanredni fenomeni nisu samo pojave u kršćanstvu, nego i u drugim religijama, a susreću se i izvan religioznoga konteksta. Ni naše vrijeme nije pošteđeno, štoviše posljednjih desetljeća govori se čak o »pravoj eksploziji« izvanrednih pojava. I danas postoji obnovljeni i rastući interes za izvanredno i senzacionalno, a onda često povezano s time i zanimanje za iskrivljene forme religioznosti koje odvraćaju od onoga bitnoga u duhovnom životu.
Poznati teolog Severino Dianich jednom je prigodom izjavio: »Živimo u razdrtom i shizofreničnom svijetu; s jedne strane imamo ateizam i nevjeru, a s druge žeđ za duhovnim, traganje, koje pokatkad poprima i elemente pomame za misterijem. Brine me da bi protuteža ateizmu danas mogla biti, prije negoli vjera, magijsko-sakralna lakovjernost.«
Kao što su nekad »čudesa« u hagiografiji kršćanske starine bila na neki način predstavljana kao »sigurni znakovi svetosti života« pojedinoga svetca ili mučenika, tako od srednjega vijeka, a osobito od vremena baroka, izvanredne mistične pojave imaju velik utjecaj na kršćanski mentalitet te ih kršćanski puk smatra najočitijim znakovima Božje prisutnosti i njegova spasenjskoga djelovanja. Međutim Crkva nikoga ne proglašava svetim zbog čudesa koja je netko za života činio ili zbog obilnih viđenja i objava. Te pojave nisu znakovi svetosti. Sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa tvrde da ima puno osoba bez tih fenomena koje su daleko svetije i savršenije od nekih koje ih imaju mnogo. Kod kanonizacije nekoga svetca Crkva ponajprije uzima u obzir herojske krjeposti, a među njima iznad svega ljubav i poniznost.
Premda se radi o pojavama od sekundarne važnosti za duhovni život koje sa sobom nose rizik iskrivljene duhovnosti, ne može ih se sve unaprijed odbacivati. Stoga razlučivanje i duhovno vodstvo – smatraju neki autori duhovnosti – danas su možda više nego ikad potrebni, osobito kada se zna kolike opasnosti za duhovni život proizlaze od entuzijastičkoga, nekritičkoga, naivnoga i bezazlenoga prihvaćanja takvih pojava.
Budući da se radi o vrlo sklisku i delikatnu području na kojem je lako prevariti se u razlučivanju što je od Boga, što od đavla, a što je opet plod iluzija i halucinacija ili pak rezultat parapsiholoških snaga, veliki učitelji duhovnosti i mistike poput Terezije Avilske i Ivana od Križa savjetuju oprez.
